Orkestar – Film o jednom vremenu

Pročitah Tratinčicin post o filmu Orketsar pa se nakanih da i ja napišem svoje mišljenje, iako je ono mnogo, mnogo subjektivnije od njenog. Jer, čitajući njen post shvatih da nije rekla ništa što nije istina, ali s druge strane meni te činjenice nisu nimalo pokvarile film, jer mi se baš svidio.

Film, zaista, nije film o Plavcima, nego o jednom vremenu, kako se, zapravo, i naglašava u samom filmu. Pošto nisam živjela za vrijeme SFRJ, ja ne mogu reći koliko je film pogodio suštinu same priče o prošlom režimu, ali je istina da su se mnogo osvrtali na njega, možda i više nego što je to za takav film bilo potrebno, tek pomalo provlačeći Plavi orkestar, barem na početku.

I meni se učinilo da o grupi govore u onoj veličini u kojoj ona nije postojala, ali ni to baš ne znam da bih o tome mogla govoriti. Ipak, pretpostavljam da nisu bili iznadprosječni bend, nego jedan slatki, mali bend koji je kupio velike simpatije djevojaka, što je u filmu prikazano mnogo većim. S druge strane, uspjela sam uhvatiti tu nit koja prati razvoj benda, što je možda trebala biti poenta cijelog filma, ali je Žalica malo (pre)više hvatao krivine i odlazio u razgovore o bivšoj državi s političarima koji su, ponekad, skoro malo ili nimalo pričali o Orkestru.
U filmu čak nije bilo ni Pave ni Ćere I (ili ono bijaše Ćera II? :D), pa mi je i zbog toga ta velika slika o grupi umanjena i svedena na neke hvalospjeve koji su, sudeći po komentarima onih starijih od mene, apsolutno nepotrebni.

Meni je, pak, film cijelo vrijeme držao pažnju i bilo mi je zanimljivo gledati ga s te strane što mnoge stvari, koje sam u filmu vidjela, nisam znala. Moja očekivanja nisu bila prevelika, jer nisam ni znala šta da očekujem, tako da se nisam imala u šta razočarati. Pretpostavljam da bi takvo mišljenje o filmu imali mnogi mlađi, moje generacije koji sa starim režimom i razvojem benda nisu bili upoznati iz… prve ruke, je l’? Bilo mi je jako simpatično vidjeli Elvisa J. Kurtovića i Ramba Amadeusa zbog kojih je bilo i dosta smijeha, pošto su oni, čini mi se, jedini nastojali prikazati stvarnu sliku i priliku. Očekivala sam više Loše u filmu, ali mi se svidjelo i ono što sam vidjela, pošto je on meni uvijek bio jedan karizmatičan lik koji se, barem u filmu, znao šaliti na svoj račun i predočiti neke stvari na simpatičan način.

Iako nisam mogla znati koliki su Plavci, zaista, bili u to vrijeme, moram priznati da sam bila pomalo iznenađena kada su govorili o tome koliko su bili veliki. Ipak, rekla bih, da nisu bili bend bez traga čemu svejdoči činjenica da se njihove pjesme i danas vole i pjevaju. Ratom je bend izgubio onu čar koju su imali ranije; to se čak osjeti i u stihovima "novih" pjesama, ali ne bih rekla da je izgubio simpatije pravih fanova.

Kako rekoh, ovo je bio jedan prilično subjektivan post, jer pored toga što film nije sadržavao onoliko one priče na kojoj je trebao biti fokus, a to su Plavci i njihov razvoj, ja sam ga cijelo vrijeme pratila vrlo zainteresovano i na kraju sam izašla iz dvorane prilično zadovoljna. Da ne bude da nismo "upozoreni", u opisu filma se govori da je to film o jednom vremenu, pa pretpostavljam da je i to možda jedan od razloga što nazivu filma nedostaje ono "Plavi". Orkestar je film o onom vremenu i onim ljudima, kako je to Žalica i sam rekao:

"Prije tri godine moj prijatelj Saša Lošić i ja smo krenuli na putovanje. Željeli smo shvatiti kakve su tragove na našu generaciju ostavili vrijeme i prostor u kojem smo živjeli. Sada znamo, ovo nije priča o lošim vremenima, nego o dobrim ljudima."

Moja očekivanja su ispunjena.

Edit: Zaboravih dodati da su po završetku filma na scenu izveli Jovana Divjaka koji se zahvalio građanima, izazvao ovacije i dubio na glavi. 😀