Pita Undine koja nam je u zivotu pozadinska pjesma, pa se zamislih o svim tim “pozadinskim” utjecajima na mene, o pjesmama narocito i kako, od malena, prolazim kroz sinesteziju, gdje je muzika najcesce stimulirala i sva druga moja osjetila. Muzika i film, mozda.

Imala sam nekih 9-10 godina kada sam prvi put dobila na video kaseti “Kralja lavova”, sinhronizovano na njemacki. Pojma nisam imala sta pricaju, ali sam sve pjesme naucila napamet i svaki put plakala kada Mufasa umre. Muzika je tome uveliko doprinosila, jer iako nisam razumjela sta govore, vidjela sam i osjecala. Taj me film uvlacio u sebe svim svojim segmentima i ostao mi je najdrazi animirani film svih vremena.
Dugo godina kasnije saznala sam da je kompozitor, jedan i jedini, Hans Zimmer. Sto bi reklo da srce nadje ono sto trazi i prije nego sazna sta je to sto mu treba.

Otprilike nekako u tim djecijim godinama krece moja ljubav prema filmskoj muzici koja mi je budila sva cula. Malo koji film sam odgledala, a da kasnije nisam pretrazivala soundtracks tog filma ili serije. Sto bi rekla Ironicna, jedna konstanta u mom zivotu.

Sklona sam i da vezem ljude i mjesta s pjesmama koje sam cula od odredjenih ljudi ili na odredjenim mjestima, pa ce me tako Hans Zimmer u Gladijatoru uvijek podsjecati na muza:

Jack Savoretti na jednog slatkog cickavog:

HIM na mladost i odrastanje:

Incubus na jednu glupavu i iscrpljujucu vezu u mom zivotu:

The National na najbolju prijateljicu i koncert u Zagrebu, always and foreva:

Neno Belan i Daleka Obala na Tramvaja:

Rudimental na festival u Puli i jednog Antu:

Foster the people i Pumped up kicks na jednu od ludjih noci u mom zivotu:

I volim sve to kako jest. Tako da soundtrack mog zivota sigurno nije samo jedna pjesma.