Ne mogu reći da nije i ranije bilo ovakvih momenata – kada osjećam neko zatišje, kao pred oluju. Koliko god mi se trenutni osjećaj sviđa, bojim se neizvjesnosti koja poslije njega dolazi. U meni neko malo sunce zalazi da bi izašao pun, sivkast mjesec. Opet, u drugu ruku sam prilično uzbuđena i jedva čekam da zaigram na mjesečini. Ne znam da li bih se prije smijala od uzbuđenja ili drhtala od neizvjenosti.
Ipak, nije sve ni tako… uzbudljivo, kako zvuči. Na ovaj se osjećaj čovjek nikad ne navikne. U meni se uvijek nešto rađa, nešto malo umire, nešto se krije, pa ispliva na površinu iznenada, neočekivano, zapljusne me i obuzme nekom silinom, a mene sve to uznemirava. Ne da mi da dišem. Javi se samo da me podsjeti da kraj nije onda kada to odlučim ja, nego da je kraj onda kada je kraj.
Nisam se nikad navikla na predosjećaje koje imam u nekim situacijama. Moji predosjećaji se na mene odražavaju fizički; povraća mi se, boli me stomak, manta mi se i tresem se. Tako je bilo uvijek. I kako da se čovjek navikne na to i da mu bude lijepo?
A sve to radi nečega što se ponavlja i dešava relativno često. Taj dio sebe još nisam naučila savladati. Kako držati pod kontrolom knedlu u grlu, uzbuđeno srce i težak zrak?
Ponekad se osjećam da sam marioneta u tuđim rukama. Kao balončić od sapuna, sa jednim svijetom unutra, koji izmijenja sve dugine boje prije nego što postane vodena prašina.
