Moj tata ima jednu tetku koji svi zovu tetka Cura. Ne znam zašto, nekad davno su mi i rekli, ali sam, naravno, zaboravila. Danas sam s roditeljima bila kod tetke Cure. Ima 84 godine. Zadnji put sam je vidjela prije više od 10 godina. Nije se mnogo promijenila, ali je oronula od starosti, usporila je, klonula. Ima neke tuge u onim njenim očima, valjda jer joj ni djeca nisu zdrava. Ne znam.
Tetka Cura je nekad, dok je još bila vitalna i zdrava, pravila najbolji pilav na svijetu. Znam da ćete svi sada pomisliti na ono jelo sa rižom, ali ja ne mislim na to. Ja pilav zovem onu tjesteninu sa dosta jaja, rezance, koja se razvija i reže uzduž. Prije smo tetku mnogo češće posjećivali i nijedna posjeta nije mogla proći bez da se jede taj dobri, žuti, ukusni pilav koji je samo ona znala spremiti na taj poseban način.
Gledam je danas, drhtavih ruku, živi sama i jede ono što joj skuhaju kćerke. Baš mi se nešto sažalilo. Inače sam slaba na stare ljude. Moje nene i djedovi su davno umrli, pa mi valjda ostala i ta neka želja da i ja imam nenu ili djeda, da imam kome otići i žaliti se na roditelje, da imam kome otići na Bajram, da budem nečija mjezimica ko što sam bila djedova dok nije umro.
Mamina mama je živjela s nama nekih 3-4 godine do svoje smrti. Ja sam imala 13 godina kad je umrla. Često se sjetim svoje nensi i najčešće me uhvati krivica zbog mog nezahvalnog, tinejdžerskog ponašanja koje je i ona osjećala. Da je sad tu, moja nena ne bi prstom morala mrdnuti.
Valjda kad nekoga nemamo, mislimo da bismo s njima bili bolji da je tu. Volim misliti da bih ja bila bolja. Budite vi koji imate nene i djedove.
Ja se nekako rastužih na ovo što si napisala, zbog mog tate, iako si pisala o smrti jedne stare osobe. Poginuo je na motoru kad sam imala 2 godine, a on 26.
Nanu i dedu imam, roditelje od tate rahmetli, ali kako njega nema već 20 godina, slabo ih viđam. Nanu baš i ne volim mnogo, jer je uvijek bila loša prema mami, ali voljela bih zagrliti dedu, samo… Kad dođem podsjetim ga na mog tatu i počne plakati ili samo odjednom postane tužan i promijeni izraz lica, pa i meni bude nekako čudno neprijatno, a i teško, pa više volim da ih ne viđam često. Eh… Izvini, znam da ne treba pisati o sebi u komentaru na tuđe postove, posebno opširno, al’ prosto mi dođe da to napišem, kao neki mali tribute to our parents and granparents thing, a sad se odoh isplakati. 🙁
Sad si ti mene rastužila. 🙁
Žao mi je zbog tvog tate. Ne mogu ni zamisliti kako je teško odarastati bez oca.
Ne zamjerim ti na komentaru, naprotiv, ali mi je mnogo žao što sam te rastužila, nisam imala namjeru ikome buditi tužna sjećanja. 🙁
Čak ne znam ni šta bih ti rekla; nema tih riječi koje mogu nadomjestiti tugu koju ti osjećaš. Čuvaj se i nemoj plakati, ti djeluješ kao osoba puna života.
🙁 slazem se.. izgubila sam dedu prije nekoliko godina i ogromna je to praznina 🙁
Ja sam izgubila dedu 92’ godine kada je ubijen bila sam strasno vezana za njega, ali tada nisam shvatala koliko mi nedostaje. Kako sam bivala starija shvatila sam koliko mi je znacio. Ostala je baka koju sam izgubila prosle godine, i svaki dan kada je se sjetim suze mi krenu niz lice.. jos uvijek sam u fazi neprihvatanja i sve ocekujem da ce se odnekuda pojaviti :((( strasno mi nedostaju.. Bake i dede nas odgajaju i uce nas da budemo bolji ljudi – samim tim sto nas vole i sto ih volimo!
Morgana i Greeneye prošlost nikako nemožemo vratiti, ali u našim uspomenama će vječno živjeti oni dobri ljudi koje smo izgubili
Treba biti pažljiv prema njima dok su nam još živi.
Potakla si me da odem kod dede i nane danas. Popila tursku kafu s njima, fino se ispričali… Nema veze za sinoć, zato sam sad fino raspoložena. 🙂
Nešto najljepše u odrastanju su baš roditelji roditelja i tetke. Kako Duško kaže: “Mame, rađajte djeci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najljepši, nezamijenjivi dar svakom djetinjstvu.”
Uvijek ću se sjećati priča koje su mi pričali djedovi i majke; hrana koje sam jela kad sam bila mala kod njih…
Malo me i rastuži s ovim postom, ali sve je to dio života. Najvažnije je provesti što više vremena s njima, dok se još stigne. Da su živi sto godina! 🙂
malimisonja, ma ako ćeš iskreno, ja ne osjećam prazninu više, davno su svi umrli, a jednog djeda nisam nikad ni upoznala, samo zafali ponekad, bude mi lijepo kad vidim da neko imam nenu i djeda. 🙂
GreeneyeBloggie, žao mi je to čuti. 🙁
Sigurno je mnogo teže podnijeti gubitak kasnije, kada čovjek odraste s njima. Ali se sa svime nauči živjeti, pa i s time.
Zlaja, slažem se. 🙂
Pankerice, a joooj, baš mi je drago što je na kraju ovaj post podstakao nekoga na nešto fino. 😀 Baš, baš. 😀
emilijakovacev, kako divan citat, a i slažem se s tim. 🙂
Ja kažem, pomalo mi je žao što to vrijeme nisam bolje iskoristila, ali sam ih voljela i znam da su to znali. 🙂
Smatram se veoma srecnom, jer su mi baka i deka umrli tek kad sam sasvim odrasla i kad sam prevazisla tinejdzersku nervozu i treskanje vratima. Tako da mi je neka uteha da sam tih poslednjih godina bila unuka kakvu su zasluzivali.
Sigurna sam da ti tvoja baka nije zamerala nista od toga, zbog cega osecas krivicu. Jer takve su bake. Oprastaju bolje i vise cak i od mama 🙂
Post je sjajan, jer nam svima ponekad treba podscanje da dragi ljudi nece uvek biti tu i da trebamo biti najbolji sto mozemo, ne stedeci i ne cuvajuci lepe reci i osecanja za kasnije…
Hvala, i vjerujem da si u pravu. 🙂
Samo oni znaju tako praštati. 🙂
Majka mog tate tj.moja nana umrla je veoma rano jos dok je moj tata bio momak a njegov otac je umro dok sam ja jos bila beba.Mamina majka je tkđ.umrla tako da mi je djed samo ziv ali i on je daleko a i nikad nisu zivjeli sa nama.I bas kao i ti cesto osjetim da mi fali paznja djeda i nane one price o proslim vremenima koje samo djedovi i nane znaju.Trudim se ja kad odem djedu sa njim biti sto vise ali nista je to u poredjenju kad zive sa vama ili su vam jako blizu.
Pa jeste, u pravu si, ako ne odrasteš s njima, ne možeš da ostvariš tu neku bliskost. I ja sam puno bliža bila s maminom mamom koja je živjela s nama, nego s tatinom. Ali, nedostaju, ponekad, baš i tih razloga koje si i sama navela.