Obično imam o čemu pričati bilo kad i sa bilo kime. Ne volim neugodne tišine, ne volim tišine, pa ih vješto ubijam. Najčešće imam odgovor na sve, opširan i dug. Znam da mogu sa svima samo ako želim da se potrudim.
Rijetki su trenuci kad razgovaram s tvrdoglavijim od sebe i kad nakon iscrpnih objašnjenja više nemam šta reći. A to je, onako, baš poražavajuće.
pa ne pricaj sa pogresnim ljudima i onda neces imat takvih problema
E, jesi mi reko nešto što ne znam 😛
oh, izvini onda
hahaha, haj ne duri se, zezam se 😀
ma uopce se ne ljutim, ozbiljno sam mislio… malo sam “preletio” s komentarom… normalno da to znas.
a sta fali i da se ljutim, sta te briga, nije tvoj problem 🙂 k'o da je bitno sto je tamo neki Ra dig'o nos 🙂
ja sam onda kontra tip, jer namjerno pustim tišinu da malo uđe
Neka je, tamam da dihnem.
A nemam vremena za tvrdoglave. Ne dam vremena(a možda sam baš ja ta tvrdoglava:)). Ili baš tu tišinu pustim. Neka je. Tamam i malo skontamo ko se provalio 🙂
pocni nesto pjevusiti:)
Ra, haj, haj… ne moramo o tome. 🙂
MejjaSu, ja bih voljela da sam takva, al nisam, sva sam nagla…
Sanjalice, haha, nije loša ideja. 🙂
Jer upravo svaki trenutak ima nesto svoje 😀
inovacijo, ja na poruke samo odgovaram. I šaljem ih u krajnjoj nuždi. Mada, ovo se čini kao krajnja nužda.
supereca, ne volim onda ovakve trenutke.