Sav taj sjaj i bljestavilo jeftinih igracaka, odjece i suvenira kao djetetu mi je krao uzdahe i kao jedan od najboljih momenata ljetovanja bio bi taj kad bi roditelji pristali da nam kupe neku dzidzu, totalno bespotrebnu, krhku, daleko preplacenu samo zato jer se kupuje tu, na moru. A nama, djeci, bas poseban merak bio da se kupi samo tu, dzaba sto kod kuce ima isto ili bolje. Doduse, u vrijeme kad sam ja kao dijete dolazila na more, kod kuce i nije bio tako veliki izbor tih gluposti, narocito ne na dohvat ruke. Mozda je time i ta fascinacija za najskupljim jeftinim sjajem bila i veca.

Sad kad sam roditelj shvatam svoje koji su se otimali ideji da se pare bacaju na to, pa drugi put cemo, pa kad se budemo vracali… kupili bi uvijek nesto, ali se to uglavnom ostavljalo za zadnji dan, a meni nesto cejf bio da to imam odmah i na pocetku, valjda da se na plazi, pred drugom djecom, malo kofrcim.
I isto to sad prolazim sa svojom djecom, samo sam ja u ulozi roditelja, pa smisljam izgovore zasto da nesto ne kupimo ili barem ne sad, iako uvijek dobiju sta hoce, jer je vece meni zadovoljstvo njih usreciti, nego njima ta igracka koja ce im dosaditi za dva i po dana.

Jedne davne godine, kad je i kuna imala neku vrijednost i kad je kugla sladoleda kostala 3 kune, sestra i ja smo dobile po 10 kuna i za 20 kuna utalile se za neku bitnu kupovinu, otisle i nakupovale razglednica, raznih oblika, dezena i slika i kao slat cemo mi to drugaricama i rodbini, a na kraju nam sve bilo zao jer gdje ces bas ovu u obliku mede ili ovog leptira sa sljokicama, nek nam to ostane za uspomenu. I vecina je i ostala, poneku sam znala naci kod roditelja u kuci, medju starim stvarima i postale su bas ono sta im je sudbinski preodredjeno – uspomena, i to draga, lijepa, na ljeta na Makarskoj rivijeri, a te godine garant u Tucepima.

Naravno, taj spiskani i uludo potroseni dzeparac je bio opomena da do kraja tog ljetovanja necemo dobiti vise nista jer nismo u stanju da fino rasporedimo novac i potrosimo ga na nesto sto bas zelimo.

Jedne druge prilike navalila sam da hocu kacket, i to bas kupljen na moru, pa su mi dali novac i rekli da ne zurim, neka sve pregledam, odaberem sta mi se najvise svidja, a ja naravno, sva sretna jer sam u, kobiva, kontroli stecenog novca, odlucim da kupim sestri i sebi dva najdrecavija kacketa te sezone na plazi, neon rozi i zeleni. Uf, koliko sam samo bila bitna, skoro sve do veceri kad sam na setnici vidjela pregrst ljepsih, sjajnijih, ukrasenijih od dva dosadna, jednobojna neon bljestava kacketa, koje smo morale nositi kako ne bismo pokazale svoje razocarenje, a mrzila sam ga iz dna duse. Mislim da je to i bila kupovina kad sam konacno naucila lekciju kupovine gluposti na moru, a i vec sam postajala djevojcurak iduce godine kad mi to i nije bilo toliko bitno. Tad sam vec pocela da razmisljam kako cu izgledati u kostimu.

Danas je, kasno poslije podne, puhao divan, osvjezavajuci vjetar i dizao ogromne valove koji su vriskavu djecu razbacivali po obali. Temperatura je u hladu, ispod borova, bila niza za barem 10ak stepeni od one na suncu i betonu i bas su mi se vracale sve slike mog kratkog boravka ovdje, u ratu, i sinoc dok su djeca fascinirano pruzale ruke ka toj jeftinoj plastici i plisu, ja sam primjecivala njih i zalazak, valove i mjesec u jednoj odrasloj i nepobitnoj prolaznosti vremena.