o jednom mantilu

Nekad baš davno, znači ima tome oko 20 godina ili malo više, tata mi je kupio kožni mantil, jer sam i tad, kao i sad, furala ovaj fazon, a mene su roditelji u tome podržavali, eto tako, što su mi kupovali ono što su mislili da će mi se svidjeti, kupovali su mi albume omiljenog benda, dopuštali da sobu obojim u duboku bordo boju i svu je oblijepim posterima, vodili me u druge gradove da tražim svoje prve martinke, jer tad ih nije bilo lako naći.
I da se vratim na mantil… možda je teško za povjerovati, ali ja sam tada bila prava mršavica i taj mantil, iako S veličine bio mi je velik. A bilo je u njemu nešto preozbiljno za moj tadašnji ukus, pa ga nisam ni htjela nositi. Govorila sam im da ga poklone nekome ili prodaju jer ga je nešto skupo platio. I zaboravila sam na njega.

Prije nekih mjesec-dva sam bila kod roditelja, kad mama izvlači taj mantil negdje iz ormara. Obučem ga, stoji mi ko saliven. Kako sam mu se samo obradovala, u savršeno očuvanom stanju, osjećam se ko Neo u njemu, samo što nije baš onako dug. Danas mi je predivan, dobro mi stoji, moćno izgleda, a povrh toga je i moderan.

I eto, kako to i obično biva, roditelji uvijek znaju bolje.

10 thoughts on “o jednom mantilu

    1. Da, sad kad se osvrnem stvarno nisu nikad dovodili u pitanje taj moj izgled, sad je malo ublažen, tad sam bila prilično hard core 😂 i hvala im na tome.

    1. Jeste, mislim da je Mona, moram provjeriti haha. Više me obradovalo što mi paše, nisam se tome nadala 🤣

Komentariši