Negdje iza duge

Ima jedna pjesma u koju može da stane jedan moj cijeli svijet.

U njemu nosim haljinu sa cvijetnim motivima i šešir sa velikim obodom. Korak mi je lagan i vjetar mi se poigrava sa haljinom kao kod Marilyn Monroe.

Tamo gdje sam pošla čeka me on, moj oficir, da pijemo magični čaj. Još od onda ja volim čaj.

Čita mi iz Poeovih knjiga, a ja ga slušam naslonjena na rame.

U tom malom svijetu vozimo se u autiću bez krova dok mi vjetar mrsi kosu.

Vozimo se uskim ulicama malih ribarskih gradova.

Ja mu ljubim obraze, vrele od sunca i ljubavi, dok se smijemo beskraju bezbrižne sreće pred nama.

U svijetu iz pjesme svira muzika koju oboje volimo i mi plešemo. On, kao i uvijek otkako ga znam, pjevuši melodije na način koji mene nasmijava. Kako volim njegove usne i biserni osmijeh!

U tom svijetu jedne pjesme noći su tople i duge. Dani su sunčani, zeleni, plavi, morski, zvonki od naših glasova koji odjekuju stazama ispod visokih stijena. Ja nosim magnoliju u kosi, a on ružu na reveru.

U tom svijetu se nisam mogla sjetiti zbog čega je on samo zamišljeni svijet iz pjesme neodsanjane. Valjda smo u tom svijetu zaboravili i prešli preko ružnih stvari iz prošlosti.

Somewhere over the rainbow, way up high
there's a land that I heard of
once in a lullaby.

Somewhere over the rainbow skies are blue
and the dreams that you dream of
really do come true.

19 thoughts on “Negdje iza duge

  1. mene si sad ovim postom rastuzila…eto sta si uradila….

    elem, hocu ti reci, ti si bas zapela u ovom periodu….

    ja sam jos prije tebe….ja volim one duge haljine, sesire, korzete… kad su kocije postojale…ipak si modernija 😀

Komentariši