Nešto me lijepi dani prate u posljednje vrijeme, što je prilično neobično za mene. Vazda sam nešto s nosom do poda, a sad ne skidam osmijeh sa lica. Na hajr i na dobro, što bi naš narod u višku reko.
Sinoć sam se toliko smijala da me glava, bukvalno, od smijeha zaboljela.
A onda odjednom svi ti ljudi oko mene… Kažem ja, univerzum radi po nekom uvrnutom principu. Kad si sam, baš si sam, a kad nisi, ne znaš kud bi prije sa svim tim ljudima. Nije da se žalim, samo se hvalim. 😀
A meni, ba, nešto neobično da sam raspoložena nekoliko dana u cugu, pa čak i post o tome pišem. Ne mogu čudu da se načudim, haha. Jes lijepo. 😀
Sestra ode na put. Bon voyage, sis. Svega mi lijepog donesi.
A čim se ona vrati, idem ja.
I tako…
neka sestre, nek i meni stagod donese 😛 ja se necu bunit. I volim sto si hepi 😀 i ja sam , pored sve pizdopatije oko mene 😀 hahaha
Đe ćeš?? To mi nisi prijavila! 😛
Nino, to je zato jer smo tako kul, haha 😀
Lujko, reČi Ču ti sutra, na kafi. 😀
ko li je tebe uspio toliko nasmijati :p
hihihi, hahaha 😀
Jim C.?
Kako si znao da sam njegov film gledala? :O
Nije, The Majestic baš i nije smiješan film, znači… nije Jim C. 😀
Đe si, Željka Znatiželjka… 😀