Najdraži dedo

U zgradi u kojoj stanujem žive pretežno penzioneri. Osim ovih, vama dobro znanih, meni najdražih i najglasnijih studentica u stanu ispod mog.

Jutros na ulazu u zgradu vidim smrtovnicu najdražeg mi dede iz zgrade. Piše da je umro u 89. godini. Nisam ja posjećivala njega i njegovu ženu, tako da ne bi te smrtovnice ne bih ni znala.
Nego, najčešće sam ga sretala, pomagala mu ponekad da nosi kese, a jednom su nam on i njegova žena izašli u susret kad smo renovirali stan.
Doduše, sad kad se krenem prisjećati, jedno vrijeme su oni primali novac koji su stanari davali za održavanje stubišta, pa sam svakog mjeseca išla njima na vrata i s dedom progovarala koju.
Pisala sam jednom, podavno, da sam imala i jedan nesporazum s njim. On me pitao kako sam, a ja sam čula da pita ko sam, ja sam ja rekla svoje prezime, a dedo me blijedo gledao. 😀

Nejse, baš mi je nešto bio drag. Imao je neki blag izraz lica, ako se nije osmjehivao, onda je imao neku sjetu u očima i nešto sam uvijek imala neki čudan osjećaj, nešto kao tuga, kad ga sretnem. Možda jer me podsjećao na mog djeda.

Razmišljam da za koji dan siđem do žene mu, izjavim saučešće i šta sve već ide…
Iskreno, ne volim takve situacije (ko voli?), ali eto mislim da je glupo ne obratiti se, ipak svi tu živimo.

Baš mi nešto bi žao jutros kad sam to vidjela. Čitav dan sam o tome razmišljala…

PODIJELI NA
LinkedInPin It

8 comments » Write a comment

  3. A baš je zanimljivo to kako se mnogi nađu u istoj situaciji. I moj dedo je umro, ali u selu gdje ja zivim ima isto jedan dedo koji uvijek, ali baš uvijek seta sa zenom i svaki put kad me vidi on mene zagrli, pita gdje cu, zeza me, jednom prilikom mi reče da sam mu ‘najdraža unuka’, iako mu nisam ništa.

    I pravo ih volim. Možda jer me kao i tebe podsjećaju na moga dadu (i baku). 🙂

Komentariši