Na lijevoj strani

Duboko oštećen, okaljan tuđim grijesima, heretik među vjernicima, skeptik među fanaticima. Mali svijet, skučen zlobom koju su namjerno izazvali luđaci opijeni porocima podzemlja što izbija na površinu, lako prihvatljiv, lako dostupan. Držao je za ruku čvrsto svoje ideale, rođene u kutovima usamljene sobe gdje nije bilo dozvoljeno voljeti otvoreno zbog gubitaka koji su dolazili s prvim otvaranjem srca.



Takvog sam ga upoznala, takvog ga znam. Moj tužni dječak, umotan u oprez u očima krije druge svjetove, različite od onih kakve sam poznavala prije njega. Vješt je glumac. Život ga je naučio da bude sve ono što nije kada hoda među običnim ljudima, zadovoljnim ovozemaljskim, koji su prihvatili određene paterne ponašanja. Kretao se među njima sa naučenim osmijehom, radi boljeg uklapanja, naučio je imitirati čak i ljubav. Nije mogao reći zašto nešto treba da bude tako, ali je vrlo dobro znao kada i kako treba. Omiljen, jer je naučio usvajati samo najbolje od najgorih. Nije bio još jedna ovca u stadu kontrolisanom onima o kojima se ne govori, bio je kao pomno osmišljen projekat sa savršenim odabirom programa koji su služili zadovoljenu publike, izazivao je divljenje, pljesak, bio je zvijezda svih pozornica na koje je kročio, samoživ, nesposoban da se preda ikome, ljubljen među ženama, uzor muškarcima.




Tužan, mračan iznutra, moj dječak nikad nikoga nije gledao u oči. Ne duže od trenutka, od momenta toliko dugog da se primjeti da posmatra, a dovoljno kratkog da mu se ne upamti ni boja očiju. Samozatajan, izazivao je u meni želju da mu uđem u pogled, da me uvede u svoja mračna prostranstva. Privlačio me neodoljivim magnetizmom kojeg je nosio ispod tamnih obrva, bio je minus mome plusu. Predstavljao je sve životinjsko u ljudima, dijaboličnu želju za grešnim, za svime što se ne smije. Izazivao mi je luđačko pulsiranje u glavi, zbog njega sam gubila dah, spremna da se odrekenem svega što znam samo da zaplivam u svijetu iza njegovih očiju. Predavala sam mu se cijelim bićem, nesvjesna same sebe u tim momentima, bez ikakvog osjećaja za stvarnost, hvatala sam se u koštac sa svime što me udaljavalo od zemaljskih vrijednosti.

Znala sam kako me vidi. Bila sam još jedno lice pred kojim je morao odigrati svoju ulogu. Nije znao za moj plan da mu prodrem u suštinu, nije bio svjestan moje žrtve, samo da bih otključala vrata od kojih niko nema ključ. I iako se činilo još lakše nego što zvuči, moj tužni dječak me obuzimao pri svakom susretu, opušteno, spretno, nadrealno, s lakoćom, onako kako to radi neko ko je cijeli život imao za uvježbavanje.




Ograničen korumpiranošću humanoidnih stvorenja ni sam nije mogao biti čovjek ispod obličja koje mu je bilo sredstvo stapanja u mase. Bio je moj personalni monstrum, moj poriv da zaronim u neslućene dubine sebe da bih pronašla makar djelić svjetlosti da njemu osvijetlim putanju. Animalan i sirov, umio je da me dezintegriše na nestvaran način. Sve je to radio mehanički, kao nešto što se podrazumijeva. Bila sam sve uvjerenija da je sociopata, nesposoban da suosjeća, a paradoksalno duboko tužan, nesvjestan svog stanja, nesvjestan uzroka svog postojanja, svoje uloge u društvu.




Iznenadio bi me ponekad iskrenim osmijehom ispod kojeg su se nazirali savršeni zubi, bijeli kao sušta suprotnost crnilu njegove nutrine; davali su lažnu sliku njegove ličnosti, varajući ljude oko njega da je otvoren i da je čovjek. Bio je to osmijeh muškarca kojeg bi povremeno obuzela istinska ljudskost. Divila sam se trenucima u kojima mi se otvarao, iako sasvim slučajno, prevarivši samoga sebe.

Često je znao reći da jedino osjeća nešto prema svome psu. U rijetkim momentima neke ljudske predaje i emotivnog doživljaja sebe, pričao bi kako je njegov pas, veliki, crni doberman bio jedino stvorenje koje je moglo naslutiti njegovu suštinu. Valjda jer nije otupio kao ljudi, jer životinje nisu podlože prevarama i medijskim varkama koje se ljudima svakodnevno plasiraju. Životinja se vodi instinktima i, mislim, da se u određenim aspektima te činjenice poklapao sa svojim psom. Znao je to i on, jer su instinkti bili jedino što su ga vodili kroz ovaj svijet.




On je bio pravi dokaz tvrdnje da su oči ogledalo duše. Njegove su bile tamne poput gluhe noći neke nedođije, bez imalo iskre koja bi nagovještavala spasenje. Bile su mi jezivo privlačne, da li zbog moje ljubavi prema okultnom ili što sam uživala baviti se pomalo izgubljenim muškarcima koji su bili obavijeni velom tajni. Žudila sam da mi uputi pogled dovoljno dug da bih mu uhvatila tu crnu dušu svojom, ništa manje tužnom, ništa manje izgubljenom.

U noćima kad bi mi poklanjao svoje tijelo i kada bih mu uzvraćala svojim, osjećala bih toplinu njegovih usana na vratu, skoro ubijeđena da me voli. Sebi sam to opravdavala kao projekciju potisnute želje da bude voljen.




Zavoljela sam ga. Onako kako se zavoli pokvarena igračka, ozlijeđena životinja, nešto krhko, što izaziva potrebu da se popravi i zaštiti. Voljela sam ga sebično, kao da sam se bojala da će neko drugi poželjeti moju dragocjenost prije nego što sam uspjela da u njoj uživam. Voljela sam ga posesivno, nezdravo, kako je i priličilo našem odnosu. Nisam mu to nikad rekla. Ne bi shvatio moju želju i potrebu.

U tom slučaju, pomišljala sam često, bio je kao i svaki drugi muškarac. Neki iskonski strah od vezivanja koji je ukorijenjen duboko u genetskom kodu svakog XY predstavnika ljudske vrste. Ironično sam ga opravdavala, govoreći samoj sebi kako je barem to dokaz da nije došao s neke druge planete gdje je posvećenost zakonom kažnjiva. Ni to mi nije smetalo. Moja znatiželja i goruća želja da se uhvatim u koštac sa još nepoznatim, a mračnim, bila je jača od moje romantične prirode koja me gonila predavanju put ljubavi. Bilo je nečeg erotičnog u izražaju njegovog bića, prosto je zračio surovom seksulnošću, devijantnom, zabranjenom, privlačnijom od svega što sam kao žena smjela da želim.




Naučena ranijim iskustvima pribojavala sam se mogućih ishoda našeg diskunkcionalnog odnosa. Što zbog njegovog beskrupuloznog ida, što zbog moje zodijačke prirode, nestrpljive, sklone maničnim promjenama raspoloženja i histeričnim ispadima popraćenim iznenadnim željama za velikim promjenama. Srećom… ili nesrećom, ako uzmem u ozbir da je u meni budio morbidno-perverzne porive za samodestrukcijom, upijala sam ga kao žedna zemlja vodu, uvijek gladna za još. Zbog njega su se u meni kidali svjetovi, oprečni, jednako jaki i moćni. Bio je grijeh boje noći i krvi, bio je nemir i nesanica, panika i vrisak, nasuprost svjetlu i miru gdje bih spavala oslobođena primalnih ljudskih poriva.




Pretpostavljam da je u jednom momentu bilo već kasno. Ne mogu da se sjetim trenutka, jer me više nije vodila svijest i razum, nije bilo ničeg racionalnog za šta sam se mogla uhvatiti. Bila sam upetljana u sidro tame mog tužnog dječaka i prije nego što sam se snašla, već sam opčinjeno uživala u dubinama njegovih očiju, onih očiju u koje sam tako žarko željela zaroniti. Dok sam ja tražila način da mu prodrem u srž, on je imao način kako da me uvede bez da mi išta kaže. Moj lični predator, tih i smrtonosan.

Nisam ga više voljela sebično, nisam imala majčinsku potrebu da ga spasim, voljela sam ga ovisnički i usplahireno, onako kako se voli neko ko ti obuzme srce i pusti korijenje na njemu. Više nisam imala potrebu da ga povučnem na svjetlost ispod mog neba. Tamo u njegovom svijetu shvatila sam odsustvo svake emocije koje je uskraćivao ljudima oko sebe. Primjetih mu odjednom lice, bez bora, bez briga. Nije bilo iscrtano strahom, ljutnjom niti patnjom. Nije tama iza njegovih tužnih očiju bila dijabolična. Bila je tiha i umirujuća. Bilo je lakše ne bivati.

3 comments » Write a comment

Komentariši