Sastala mi se ‘ekipica’ iz srednje škole večeras, povodom one godišnjice mature oko koje sam se omišljala da li da idem. Na kraju sam i zaboravila da je to baš večeras, dok nisu počeli slati slike sa okupljanja na grupu.

A sretnem nedavno u gradu jednog druga iz razreda, pravo smo dobri bili, on, još jedan prijatelj, koji je večeras na godišnjici, moja tadašnja bestie i ja. Vazda sjedili blizu na časovima i zezali se. Bili su, stvarno, jedina raja s kojom sam uvijek mogla da se družim i s kojima je uvijek bilo zabavno. Kaže, neće ni on ići na godišnjicu, sliježe ramenima i govori, ma šta ću, znaš i sama… a rekoh, znam.
I stvarno, gledam te ljude, neću slagati ako kažem da im se barem trećini ne sjećam ni imena (ovima iz drugih odjeljenja). Međutim, na slici mog razreda stoji jedan lik i ja nikako, ali nikako ne mogu da skontam ko je on i kako se zove i da li je stvarno išao sa mnom u razred. Da li je moguće da su se neki ljudi toliko fizički promijenili? Ili je to što ni u školi nismo imali neku interakciju? Oboje valjda.

Svjesna sam da zvučim pomalo pretenciozno dok pišem o ovome, mada se ne osjećam tako. Ali, ne mogu se oteti utisku da ne bih pripadala tamo, kao što sam imala osjećaj kroz cijelo školovanje, osim u društvu tih par prijatelja, da nikad nisam pripadala tom kolektivu ni tada.
S druge strane, ona prkosna i zločesta u meni bi voljela da se pojavila na godišnjici večeras samo zbog one maturske večeri, kad su me, na zaprepaštenje školskih ljepotica, proglasili kraljicom mature, jer sam bila totalni hit. Jedna gotičarka, darkerica, uvijek u crnom i uvijek, naizgled, nepristupačna, pokupila je sve simpatije i glasove večeri, kad sam se pojavila u svojoj prekrasnoj bordo haljini, u korzetu, sa tilom i rukavicama iznad laktova. Bez imalo skromnosti, bila sam stvarno i samoj sebi predivna, a to nikako nije leglo popularnim curama, pa je bilo i suza i ogovaranja, i što sam kasnije čula, svakakvih priča o meni i tokom sve te četiri godine, pa mi nekako bi drago što tome dođe kraj i čemu bih se onda večeras vraćala? Ne dijelimo nikakvu zajedničku priču ni interese.

Kad sam krenula down the memory lane, sjećam se kako sam gotovo tokom sve te četiri godine bila zaljubljena u jednog malog s minđušom u uhu, bio mi je tiha patnja, kao što je njemu bila neka mala, plava i znala sam da nikad od nas neće biti ništa. Nisam doduše nikako bila njegov tip, a znao je da mi se sviđa, pa je ne znam zbog čega (sad pretpostavljam da sam mu bila neki izazov), krajem prvog razreda, me pozvao u šetnju i na kraju te šetnje me poljubio. Bio je to moj prvi poljubac. Tek pred kraj 1. razreda srednje. Rekao mi je tada da nikad ne bi pomislio da se nisam ranije ljubila, a ja na sedmom nebu, što zbog poljupca, prvog, s njim, što zbog komplimenta da se znam ljubiti. I to je bilo to. On je nastavio da, neuspjelo, ganja malu plavu, a ja sam nastojala da ga zaboravim, i jesam, pred kraj školovanja.
Te maturske večeri sam i njemu bila totalni hit i iznenađenje pa mi priđe da me pita za ples i kaže kako divno izgledam. Ništa mi u, dotadašnjem životu, nije bilo slađe odbiti.
Srela sam ga još jednom poslije, kad su bile one poplave, 2014., dok sam čekala na stanici ove neke vrijedne studente i mlade Sarajlije da me pokupe i voze mojoj drugoj kući. Ja, puna krivice, što baš u tom momentu, idem s jednog divnog putovanja, dok se ostali grcaju u blatu i gubicima, stojim s koferom, a on prilazi, sav ozaren i pomalo propao, onako kako propadnu svi oni srednjoškolski ljepotani. Prilazi da mi još jednom pomazi ego i popravi sliku o samoj sebi i govori kako izgledam svjetski i kako se on dobro sjeća kad smo poslije šetnje sjedili na željezničkoj stanici i ljubili se. Ja sam se nezgodno nasmijala, nisam ustvari znala šta da mu odgovorim na to. Pita me što ne dolazim u grad, ne viđa me nikako otkako smo završili školu i zove me da navratim ponekad, na kafu. Ma važi, rekoh, samo da si se sjetio jedno 8-9 godina prije.

Taman tako, kako sam se osjećala tog maja 2014., osjećam se u vezi svih tih ljudi i svih tih godina u školi. Mislim, nije sad da je to bio neki fijasko, naprotiv, znam da sam ljudima bila zanimljiva, ali nisam se baš osjećala voljelo i naročito prihvaćeno. Maturska večer mi dokazuje da je to velikim dijelom bilo i zbog izgleda, a ja mislim da me taj moj izgled čuvao kojekakvih budala i loših društava. Ovo vam je ona klasična priča o neshvaćenoj tinejdžerki i, kao, ožiljcima koje je to neshvatanje ostavilo. Ožiljcima ili gorčini i kompleksima, tu je to negdje. Sreća, na faksu se sve to lijepo sredilo.