Nisam nikad nikome pričala o takvim strahovima, jer iracionalni su, pa neko ne bi ni shvatio, neko bi se smijao, neko rugao… u suštini, koga briga. Kao i za mnoge druge stvari, često mislimo da smo sami u nečemu, pa sam i ja znala da mislim kako sam usamljena u nekim svojim strahovima.
Čitam maloprije neku listu takvih strahova koju je neko sastavio i vidim da nisam sama u tome. A ako nas je dvoje, onda nas je i dvije hiljade i dvoje.
Recimo, ja se pomalo bojim liftova. Nije to sad neki veliki strah, ali jedna situacija iz djetinjstva, kada sam se zaglavila u liftu između dva sprata rezultirala je tome da se i danas dan bojim liftova. Onih starih doduše, ovi moderni me manje plaše. I bojim ih se uglavnom kada sam sama u njima. Kada idem rođaku koji živi na 13. spratu, a moram sama da budem u tom starom liftu, osim što se sjetim svake sure i molitve koju znam, kroz glavu mi prođu najgori mogući scenariji. Od toga kako će da sve žice popucaju i ja ću u slobodnom padu da se zalijepim za pod kao palačinka, kako će se zaglaviti između dva sprata, pa će prilikom mog izvlačenja iz lifta, on da krene i presiječe me, kako će da mi uleti neki manijak, pa me ubije, siluje, ozlijedi…
Imam i iracionalni strah od ronjenja. Također trauma iz školskih dana. Bojim se da, ako zaronim, neću moći da izronim, ili da će me nešto povući na dno, da ću se nagutati vode i ugušiti se.
Iako živim na petom spratu, imam strah da ću ugledati neko lice na prozoru. Zato moram, moram da spustim roletne. Ne volim ni da mi je ormar otvoren, bojim se da će nešto izaći iz njega.
Bojim se da ću ugledati nešto iza sebe u ogledalu kad se navečer umivam.
Da ću, kada ulazim navečer u stan, prilikom paljenja svjetla, osjetiti nečiju ruku na prekidaču.
Često, kada uvijam ili peglam kosu, u ustima držim šnalu dok podižem kosu. Imam iracionalni strah da ću baš u tom trenutku pasti i probosti sebi nepce.
Ne volim ni da mi mašina za suđe stoji otvorena sa onim izvučenim žicama za sušenje. Bojim se da bih se mogla spotaknuti i nabosti na viljuške i noževe. Bojim se prolaziti ispod skela, zimi vrlo pažljivo hodam, jer ja ne zamišljam da ću samo pasti i udariti se, ja zamišljam vanjske lomove, mozak kako curi, udove na sve strane. Isto je i sa autima, kada je zeleno, uvijek sačekam da pogledam da su sva auta stala, pa krenem jer vazda vidim neku budalu kako me raznosi po asfaltu.
Bojim se gušenja hranom, jer jedem halapljivo, bojim se, ustvari, da ću biti sama kada bih se počela gušiti i neće biti nikoga da me spasi.
Ne volim da spavam leđima okrenuta prema vratima koja, uzgred rečeno, uvijek moraju biti zatvorena, bilo da spavam sama ili s nekim, jer ako ne vidim vrata, zamišljam da neko stoji na njima i gleda me. Ruka ili noga ne smije da visi sa kreveta; ko zna šta čami ispod kreveta da me uhvati za nj.
Kao dijete sam se bojala da će se u umivaoniku napuhati krvavi balončić iz kojeg će, kada pukne, izaći TO* ili paukovi ili nešto strašno…
Ni ranije nisam voljela, a ni sada ne volim da spavam u sobi sa porculanskim lutkama. Imam kod roditelja dvije i jednog klovna metra dužine. Klovn je sada na tavanu, a lutke sam odnijela u drugu sobu. Bojim se da šetaju noću, onako bezdušne, jednolične i hladne.
*
Nisi sama ima nas jos i to je najbitnije. Malo je previše, svi potiče iz psihe, a opet saosjećam se ono. Nadam se da ćeš nekada makar neke prevazići, jer malo je to zeznuto.
Ja se bojom običnog pauka zapravo imam fobiju i ne mogu da se pomkanem. Bojim se visine, opet ne toliko no neka hvala. Mogo mi je neugodno kada je neko iza mene dok čekam bus ili idem, pomalo me i strah. To su neki najveći moji strahovi.
Nisu to, srećom, strahovi koji me ometaju u svakodnevnom funkcionisanju, zato i jesu iracionalni, ali eto, ne ronim npr. 😀
Fobija nemam, bojim se i ja visine, vazda imam osjećaj da me nešto vuče ka dole. 😀
A jeste i meni neugodno kad mi neko stoji iza leđa, baš ružan osjećaj.
Mogla bih ja do sutra nabrajati, ahah.
Samo se malo opusti i možda prodju neki…To oko lutki pa ja sam gledala film kada su ubijale prvi stari. Od tada hvala neka, ali prošlo me je. Medjutim nikada mi ih niko nije kupio niti poklonio na svu sreću.
Moja rodica u Americi se njih boji i njoj su nešto učili hodže nesto…Ugl prošlo joj je to. Sjećam se da kada smo to otkrili ovdje dok je bila, kada je vidjela odmah je bila usplahirena. Jer je u kinu vidjela scenu s nima.
Ja se liftova baš bojim, ovako kako si i ti opisala. Moderni me ne plaše toliko.
ALi, nekad mi se čini da bukvalno čujem kako se niti one sajle otkidaju.
I ja se bojim da ću ugledat lice na prozoru, pogotovo kad je mrak, i da ću kad ulazim u praznu kuću i upalim svjetlo zateći nekog unutra. Ili kad u noći odem u kupatilo, provjerim čitavu sobu da vidim je li neko u međuvremenu ušao. Ili ako sam sama u kući po sto puta provjeravam jesam li zaključala vrata, a ako slučajno izađem do prodavnice ili na tarasu, kad se vratim provjerim sve sobe da vidim da se nije neko provukao pored mene 😀
I mali milion drugih stvari.
Životinja se ne plašim, paukova, buba i tome slično.
Čini mi se da je Đole jednom rekao “Sad me oči ljudske plaše više nego vučije.”
O Boze zenoooo, pa ti si puna strahova, moramo te hodzi odvesti. Moj strah je da mu kazem: svidjas mi se medjede, a on meni: mace, slatka si, ali nisi moj tip.
Ma nisu svi iracionalni.
Carolina, i moj strah od lutaka je od filmova. Ovaj sa klovnom od filma “IT”, a neki film o porculanskim lutkama koje oživljavaju sam gledala isto kao dijete, ne sjećam se naziva. Većina strahova i potiče iz djetinjstva, tako iracionalno zasnovani na nekoj gluposti. 🙂
neunistiva, hahah, e vidim da se razumijemo. 😀
I ja ponekad imam osjećaj da mi je neko u stanu, pa vazda provjeravam i osluškujem. Ali barem smo svjesne da je sve to iracionalno, pa znaš da se, realno, ništa od toga neće baš tako desiti.
boemica, ahaha, moram priznat da je tvoj strah gori od mojih.
Ma kakav hodža, i njih se bojim. 😀
Znam da je iracionalno, ali ipak moram, eto moram sve da provjerim, sama sebi valjda da dokažem 😀
previse filmova meni se cini 🙂
tramvaj, koji nije? Ovaj sa licem na prozoru? 🙂
neuništiva, kome nego sebi 😀
shizo, previše, previše, al džaba, moja ljubav prema filmovima golema je ko Rusija 😛
http://m.imdb.com/title/tt1437358/
Et ima taj film, al nemoj čitat sadržaj. I sve će ti biti jasno. 😀
7.2, fino. Saću baš da skinem.
Faca ovog lika mi kaže da večeras neću spavat 😛
Halali, nije da se smijem ili šta, ali sam na prvu pomislila rekoh:”Je li se ti fakat šališ i koliko ti je godina?” – onda sam gledajući jedan video strahovima, ne mogu se sjetiti kako se zove to sa aspekta psihologije, neću da se izrazim kao poremećaj, ne mogu se sjetiti naziva damn…i gledala sam kako čovjek se boji proći pored ormana, jer misli da će pasti nešto sa njega…i on to vidi kad god neko prolazi pored.
To oko tih strahova, ja bih se pokrij po glavi i uči šta znam dok ne zaspem, ali to je bilo poslije filmova…više me strah kad gledam ubijanje, nego one vampire itd. tako da svom mozgu više ne priuštim ništa pa ni takve filmove kako bi on kasnije čak ni u snu razmišljao.
To ide, kao što sam već uradila i ja jer sam imala fobiju (ako mogu tako nazvati po onome što sam čitala) a ostavila je traga na mene, ali sam pobjedila strah kako god…jeste upravo to da se suprostaviš strahu.
Ja ne znam zaista šta je to u mozgu pa se dešava taj strah i to što si sad opisala…znam da meni to nije bezazleno.
Npr. moja poznanica, za koju nikad ne bi rekao da je plašljiva ili ne znam ti šta, nakon što je rodila dijete, ne da dijetetu da joj se ko približi i poljubi…pritom ne smije da ostane sama u kući, i sad ja samo kažem kad mi njena mama ispriča, kako je to meni normalno i ne plašim ju time, i da se nadam da će da očvrsne, inače odoše živci, ono kažem kako je ona “majkava”.
Pobjedi strahove, nema ti druge…ne znam koliko ti je godina, samo zamisli da čitav život sa tim živiš.
Halali, ja razdužih. Šaljem :* :*.
hahah, imam puno godina 😛
Ali, iako to kroz post izgleda kao da ne mogu da funkcionišem svakodnevno, nije tako, niti su mi ti strahovi vazda na pameti. Ponekad mi naleti, a ja sam i više nego svjesna da je to sve samo u glavi. Nego, više mi stvara neki osjećaj nelagode, npr. ovo sa vratima iza leđa i sl.
Fobija nemam, i fobija je nešto sasvim drugo. Uglavnom je sve ovo produkt moje mašte i često bude naglašeno poslije filmova, ali ja malo i volim takvu vrstu adrenalina. Koliko god me neki horor zna uplašiti, toliko im ne mogu odoljeti.
🙂 :*
Mah samo ti mene nemoj pogrešno shvatiti, ali razumijem te kako god, upravo ta nelagoda.
Ali proći će i to, aBda.
From me…:)…to you.
Znam. Ormar, ogledalo, vrata, krevet – isti strahovi. Lutke i bilo sta s ocima, a i slike su dobile ban iz moje sobe. Ovijek mislim kako cu ako gledam dovoljno dugo uhvatit kako mijenjaju izraz lica u djelicu sekunde.
Danas bas pricam s momkom kako ljudi imaju samo dva urodjena straha – strah od pada i strah od glasnih zvukova, sve ostalo su steceni strahovi.
E, da i to sa slikama i dugim gledanjem u njih.
Zanimljivo je kako me neke od tih stvari i privlače, npr. bojim se buljiti u slike, ali voljela bih da buljim dovoljno dugo da vidim da li bi se išta desilo. 😀
Baš me zanima podloga takvog ponašanja. 🙂
Vidim se u više scenarija.
Lift, pogotovo ako je stakleni s pogledom, hell no! Visina+lift=tripovanje
Kad spavam sama ja skacem na krevet i zasuskam se u jorgan, jer tad me ništa ne može uhvatiti.
I ovaj strah od ogledala mi je poznat jer previše puta sama sebe se uplasim misleći da je neko iza mene.
Ma tripovanje je kul.
Mislim da mnogi ljudi dijele neke od strahova koje si navela, i slozila bih se sa tramvajem, nisu bas svi iracionalni.
Jedan od mojih, i bas je veliki, je strah od letenja avionom. Dugo vremena sam izbjegavala to i pronalazila svaki moguci razlog i izgovor. Onda sam shvatila da ili cu to pobijditi (ili se barem suociti), ili cu citav zivot ostati na jednom mjestu. S obzirom da to nije opcija jer mi je jedan od zivotnih ciljeva da obidjem svijet, morala sam stisnuti zube i krenuti u visine. :D. I nakon mnogo godina, nije mi svejedno, ali nije ni tako strasno kao sto sam zamisljala. 😀
Znaci, isto nam je 😀
Joj klovnovi su uvijek bili neke zloce i manijaci u filmovima. Tacno te razumijem. 🙂
Od A do ž – Ja.
I navečer ako se probudim, moram u wc, uhvati me strah, kao da me neko gleda i mislim saće me uhvatit haha 😀
caligo, haha, jel de da jeste, it's kinda fun 😀
MSKS, to je baš zeznut strah, posebno danas kad je tako normalno putovati avionom. Ali, drago mi je čuti da to prevazilaziš 🙂
Senorita, da bar nije, haha 😀
coffeetogo, baš ironično, ovamo kao trebaju da budu smiješni i zabavni, a ustvari su baš strašni.
Kapljica, pa se sve okrećeš i gledaš ima li koga, haha
Hahhaha baš takoo! 😀
Joj, naumpade mi.. U nas je u stanu mali wc, tako da su napravili da veš mašina bude ispred wc-a i iznad mašine je mama stavila police i ogledalo. Svaki put kad prolazim pored mašine, ja pogledam u ogledalo.. I jednu noć sam sanjala, tako idem do wc, pogledam se, nema mi pola lijeve strane lica, kao imam oko, ali šuplje gdje je nos i obraz.. Hahah 😀 ja jadna mislila to se stvarno desilo, trčala do wc i nazad 😀
Koliko mozak može da umisli, niko ne može. Najgore je što kad o nečemu razmišljaš previše, kao da se pretvori u stvarnost 😀
I od ovog tvog klauna postanem nervozna hahaha 😀
i dan danas sve provjeravam po par puta iza sebe
Mislim da nije svako toliko maštovit da umišlja stvari kao mi. Ovi što to ne osjećaju i ne vide nisu tako posebni 😛
o majko mila, jesam se ismijala ovom postu, kad si ovo napisala 😀 nisam skuzila 😀
elem, ja se bojim nekih ovdje stvari, tipa pauka ili lifta, ali ti sta si sve nabrojala, pucala sam od smijeha 😀
mogu reci da je pola tih strahova jer zivis sama, uskoro ce biti bolje 😉
hahah, e nek sam te baš nasmijala.
A jest, kad je on tu, o nekim stvarim uopšte ne razmišljam, nikad, tako da će sve to uskoro proći. 🙂
Sok Nara http://www.nar-sipak.site88.net/