Nakon prve trudnoce i poroda, gotovo odmah sam se vratila na staru kilazu, koju sam imala, pa… prije vjencanja. Ostalo je tu nekih 4-5 kg, nista strasno. Kod mene nije bio slucaj da dojenjem gubim kilograme, desavalo se suprotno.
Drugu trudnocu docekala sam, vec u startu, s vise kilograma nego prvu. Dobila sam i gestacijski secer, pa je onda sve to stvaralo dodatni problem, lezanje u bolnici i kontrola ishrane da beba ne bi bila prekrupna. Uz oca dijabeticara, a i neke druge clanove familije, imala sam sve predispozicije da razvijem dijabetes i sama. Svejedno, ni u jednom momentu nisam imala zabrinjavajuci visak kilograma, ali su bili jako strogi po pitanju toga i non stop su me pratili. Beba se jeste rodila krupnija od prve, ali je zanimljivo da je taj porod prosao ko od sale – proslo je svega 9 minuta od momenta kad sam krocila na odjel do momenta kad sam je drzala u rukama. Reklo bi se filmski porodjaj.
Imala sam srecu sto sam bila kuci do zadnjeg momenta (otpustili su me iz bolnice 7 dana prije), pa sam primjenila sve tehnike koje sam naucila u skoli za trudnice i sebi tako ubrzala i olaksala porod. U bolnici te svezu za krevet i ne daju mrdnuti. Ali, to je neka druga tema sada.

Opet sam dojenjem dobijala kilograme, koje sam isto tako po izlasku iz bolnice bila izgubila, ali sad su se vracali i ostajali. Nije se to na meni previse vidjelo, sve skupa je tu bilo nekih 10ak kg viska i najvise sam ja to primjetila na svom licu i stomaku, najbolnijoj zenskoj tacki.
Sve vrijeme sam bila svjesna tog problema koji mozda nije bio toliko fizicki (vizualni) problem, koliko je meni stvaralo pritisak i osjecaj tromosti, umora, nervoze i nelagode u svom tijelu. Pokusavala sam da izgubim te kilograme, ali je to dosta tesko za osobu koja gotovo nikako ne voli povrce. Izbor hrane je mnogo ogranicen i, vjerovatno, nisam znala da ispravo kombinujem namirnice i da odredim prave kolicine. Odnosno, sve sam to znala u teoriji, ali u praksi je, i sad sam sigurna u to, bilo nedostatka volje da se tome posvetim, jer znala sam da to nosi odredjena odricanja sa sobom. Uvijek sam imala neki izgovor – muz je takodjer jako probirljiv, djeca isto tako uz nas, ko bi sada kuhao 4 razlicita jela, lakse nam je da jedemo isto, a to isto nije doprinosilo mojoj ideji restrikcija u ishrani.
Trenirala sam jedno vrijeme, izgubila bih 2-3 kg i to bi tako stajalo. Zacarani krug.

Ako bih nekome i rekla da imam zelju da se vratim na staru kilazu, komentari bi bili: ma ne treba, sta ce ti to, izgledas super… kao, neka podrska mom trenutacnom stanju, ali nikako dodatni vjetar u ledja da krenem u to.

Prije dva-tri mjeseca sam, vidjevsi prijatelja koji je izgubio oko 20 kilograma i na njegovu preporuku nutricionistkinje (koja mi je komsinica, a da to nisam znala), odlucila sam stati u kraj svojoj ljenosti i uzeti svoje tijelo u svoje (i njene) ruke. 🙂
Otisla sam na konsultacije, povadila sve nalaze i krenula da se hvatam u kostac s tim. Zanimljivo je da su mi nalazi odlicni, krvna slika kao u djevojcice (osim malog nedostatka vitamina D i magnezija), a mislila sam ranije da ne mogu da smrsam zbog hormona ili secera i slicno. Zapravo, bilo je do mene, sto mi je bilo draze, jer nisam imala zdravstveni problem za rijesiti.

Dobila sam plan ishrane, radile smo mjerenja, pratile gubitak svih bitnih parametara, masnoce, vode, misica, visceralne masti… i krenulo je. Dva-tri mjeseca kasnije imam gotovo isto kilograma kao prije 7-8 godina, jer ima tu jos malkice posla.
Bitna je stvar da sam promijenila prehrambene navike, sto je zapravo i cilj, a ne samo puki gubitak kilograma. Jer izgubiti kilograme, a onda se vratiti starim navikama rezultirat ce samo time da se i kilogrami vrate. To mi je i bitniji aspekt cijele ove price, da se naucim zdravije hraniti, jer vise nemam metabolizam 20godisnjakinje koja je mogla pojesti cijelu pizzu u ponoc i ne brinuti kako ce zakopcati hlace sutra.
Odlicna je i stvar sto ne gubim na misicnoj masi, jer je to vrlo kontrolisan rezim, sa 5 visokoproteinskih obroka dnevno, redovnim kontrolama i mjerenjima, a za par sedmica, kada dodjem u fazu odrzavanja i budem ponovo mogla jesti sve, ali ovaj put pametnije, planiram krenuti i u teretanu.

I, na kraju, moram priznati da se konacno osjecam odlicno u svom tijelu, cak sebi izgledam bolje nego u dvadesetim, jer imam mnogo vise samopouzdanja, znam sta mogu i sta zelim od sebe i kako da to postignem. Imam mnogo vise energije, poletna sam, lagana sama sebi, nisam vise tako umorna i nervozna.
A, znate sta je jos zanimljivo? Ljudi ce vam rado reci kad primjete da ste natukli kile, ali ce vam malo ko reci kada primjete da ste ih izgubili. 😂 Eventualno ce reci: ma nemoj vise, dosta je… pa ti hoces da budes macka, haha. Hocu! Jesam!

Ako se sjecate slike iz Rima… tu sam, jos uvijek, imala taj visak kilograma. Doduse, ne vidi se to toliko ispod onog kaputa, i kako rekoh, generalno se to na meni nije primjetilo previse, ali se svakako vidi promjena u mom stavu i dozivljaju sebe same pa, naravno, i izgledu. Nakon sveg ovog ulozenog truda i odricanja vise nikako nemam zelju da se vratim starim navikama.
Postavim vam i novu sliku, nekad na ljeto, u nekoj haljinici, da vidite o cemu pricam. 😂

Jednom je Vasionka napisala: na koju vrstu pitanja blogeri mogu dati najbolji odgovor i za mene je rekla: kako pronaci mjeru? Pa sam se pronasla u tome, jer bas tad sam bila u procesu pronalaska mjere i pravog odnosa prema samoj sebi, mjere u ishrani, sto me u konacnici vodilo do toga da naucim cijeniti svoje tijelo i ono sto mi ono (u godinama koje dolaze) moze dati, ako ga ispravno hranim i njegujem. Uporedo citam i knjigu Kontrola glukoze, za koju smatram da mi takodjer moze biti korisna u ispravnom kombinovanju namirnica i da naucim hranu gledati kao gorivo za tijelo, a ne kao utjehu ili samo zadovoljstvo.

Mozda nekima ili vecini od vas ovo i nije neko otkrice, narocito ako imate zdrav odnos prema hrani i jedete sve (puno povrca!), ali za nekoga kao sto sam ja, ko je ranije bio zgodan i mrsav zahvaljujuci iskljucivo mladim godinama i brzom metabolizmu, a ne zdravoj prehrani, ovo mnogo znaci i bas sam ponosna na sebe. ☺️