Otkako se rodila mlađa kćerka, moja očekivanja prema starijoj su se promijenila. Vidim da ista ili slična iskustva imaju i ostali roditelji dvoje djece. Starije dijete nekako po automatizmu postaje ono koje treba odmah sve da zna, da može… Njen odgoj mi je “emotivno skuplji”, s njom sam imala vatreno krštenje, prva trudnoća, prvi umori, prvi strahovi, prvi gubitak kontrole.
Svjesna sam toga. Znam šta mi se dešava, znam kakva na momente budem prema njoj, pa opet u trenutku kad sam preplavljena i iscrpljena, nemam uvijek kapaciteta da stanem, razmislim, smirim situaciju kad mi ona zakoluta očima, odbije da me posluša, kada odugovlači…
Ona je moje ogledalo. I ne sviđa mi se to uvijek. Pokupila je moj inat, moju nervozu, moja pitanja i kad to prepoznam u njoj, reagujem jače. Ona mi testira granice na drugačiji način od mlađe, s njom ima više pregovora, više “zašto” i boli me što ponekad i sama prelazim te granice koje mi testira i što nemam sluha za ono što mi govori. U njoj vidim sebe, stariju kćerku u porodici koja je često nosila teret porodične dinamike, pa iako kao dijete toga nisam bila svjesna, ispaštala sam zbog toga i dovodi me do suza i beskrajnog osjećaja krivice da ja isto to prenosim na nju. Ona je moja “savršena oluja” i svaka moja emocija o kojoj kao dijete nisam pričala, jer smo tako odgajani, zna izaći pred nju, na sto, ne zato što očekujem da se njome pozabavi i razumije, nego zato što mi je ona jedina u kojoj te iste emocije prepoznajem. Ona je dovoljno velika da razumije, dovoljno mala da se ne zna nositi s emocijama, dovoljno sigurna da mi kaže sve što je muči, a ja nisam uvijek dovoljno sposobna da to apsorbiram. To je težak kompliment, kada se dijete osjeća sigurno da mi pokaže šta misli, želi i treba, jer ja to nisam imala i onda, ponekad, ako sam preopterećena i nisam 100% tu, ne znam to da prihvatim pa od mene dobije nerazumijevanje.
Ne mogu ni napisati koliko sam puta plakala zbog toga, kad bi kuća konačno utihnula i kad bih ostala koji sat sama u tišini, u želji da vratim koji dan ili sat i spustim zid na koji moje dijete nikad više ne smije naići. Nadam se da za 15-20 godina neće misliti da sam bila loša majka. Nadam se da će razumjeti da sam i ja, skupa s njima, ponovo učila o sebi i kako da se nosim sa svim svojim teretima dok sam nastojala da im dam najbolje od sebe jer ih volim više nego što će ikad znati.