Moj djed

** Zanimljivo je kako bih radije radila bilo šta osim čitanja Uvoda u pravo EU, ali evo, završih i s tim, pa dok sam pred spavanje cunjala po internetu, podsjeti me jedna priča na mog djeda. Ustvari, sama riječ djed me podsjetila na mog rahmetli djeda.

***
Ja nisam k'o većina djece imala dva djeda. Neki možda nisu imali ni jednog, tako da sam ja opet sretna što sam imala i tog jednog. I taj djed kojeg sam imala umro je kad sam imala nekih 5, 6 godina. Ali ga se vrlo dobro sjećam. Što sa slika, što iz priča, što iz sjećanja. Onaj drugi djed, kojeg nisam imala, mamin otac, zvao se Mustafa i umro je kad je mama imala 10 godina. Ne sjeća ga se ni ona kako treba. U životu sam vidjela samo jednu njegovu sliku. Ili dvije. Uvijek su fino pričali o njemu. Bio je dobar muž i otac, kažu.

Djed kojeg sam upoznala zvao se Hamdija. Svaki put kad čujem ili izgovorim to ime, sjetim se jedne smiješne priče, koja ustvari i nije smiješna meni, više je ‘nako smiješna nekom drugom, pa mi onda bude krivo što je ta priča koju sam čula vezano za ime Hamdija uopće meni ispričana, jer ne volim da mi bilo kakva šprdnja kvari sjećanje na djeda. Ali, desilo se i ostalo zapečaćeno. Sve i da hoću ne mogu da zaboravim.

U rahmetli amidži, tatinom mlađem bratu, sam uvijek vidjela djeda Hamdiju. Vidim ga sada i u tati, ali malo manje nego što sam ga vidjela u amidžinom liku.
Djed je imao guste, crne obrve i, kako je to obično kod starih ljudi, sijedu kosu. Bio je pomršav i imao je upale obraze. Imao je tamne, duboko usađene oči i smrknut pogled zbog obrva. Isto ko moj tata sad. Pitali su jednom moju mamu, jel nju tata tuče. Sve zbog pogleda koji ima. A, naravno da je ne tuče. Moj tata je najbolji tata na svijetu. Iako sad nije on tema.

Djed i ja smo se prvi put upoznali kad sam se ja rodila, jelte. Prije 23 godine, znači. Međutim, ja sam djeda zaoprave upoznala kad sam imala dvije godine. Tada se javlja moje prvo sjećanje na njega. Otkako znam za sebe volim Plavi orkestar. Upravo i moje prvo sjećanje na djeda vezano je i za Plavi orkestar. Video rekorder je stajao na vrhu vitrine koja je meni bila nedokučiva ko Mont Evererst. Sjećam se kako su me neke velike i jake ruke dizale u visinu, prema videu da u njega ubacim kasetu da snimam koncert Plavog orkestra. Naravno, bio je to moj dedo. On me čuvao svaki dan jer su i mama i tata radili. Ustvari, čuvali su me on i nana, ali nana je bila domaćica i radišna žena, pa je na djedu bilo čuvanje njegove miljenice. Jesam, bila sam djedova miljenica.

Moj djed je najviše volio kad mu pjevam. Pošto sam znala sve pjesme od Plavog orkestra, ja sam njemu često pjevala: "Šuti, dedo, šuti, zaboravi sve, samo dođi i poljubi me." Ko zna Plavce, zna da je umjesto riječi dedo išla riječ bebo, ali ja pametna kakva sam bila (ili gluha kakva jesam i sad), pjevala sam tako, a moj djed bi, haman, skoro pa plakao od sreće. Sjećam se da sam mu pjevala, ali su mi rekli da se djed tako osjećao.

Još jedna anegdota vezana je za kompot. Ja sam u kompotu jela samo suhe šljive. I to samo one sa ručkom. Iliti ga peteljkom. Samo sam ju ja zvala ručka. Tako bih ja "zaronila" objema rukama u onaj kompot tražeći šljive sa ručkom. Plivala bih po zdjeli neumorno, a djed me fascinirano pratio. Poslije mene se svima gadilo jesti taj kompot, osim djedu. On bi ga u slast pojeo.

Sve ovo dosad što vam pišem je iz mojih sjećanja. Mama mi nekad nije mogla vjerovati kad sam joj prepričavala stvari kojih se sjećam da sam vidjela ili radila kad sam imala 2 ili 3 godine. Blijede sjećanja, ali još su tu.

Jedne prilike sam ostala sama na terasi koja je imala neku čudnu ogradu. Ma, ustvari, ta ograda nije bila ništa neobičnija od bilo koje druge, ali meni, maloj i radoznaloj, kakva sam bila, ta ograda je bila izuzetno privlačna, pa sam ja tog jednog dana odlučila da ju istražim, ni manje ni više, nego svojom glavom. Ne sjećam se najjasnije sada, može biti da sam i ugledala nešto zanimljivo na cesti, pa sa pomislila da ću biti bliže tome ako gurnem glavu kroz ogradu. A ograda je bila takva da je imala na jednom mjestu proširenje koje se ona prema dnu sužavalo. Ja sam gurnula glavu kroz proširenje i spustila se prema suženju, jel. Onda sam shvatila da nešto ne štima i pokušala se izvući. Gore, dolje, ne ide nigdje. Počela sam panično da trzam nazad, ali bezuspješno. Vrištala sam od plača. U to dođe moj spasonosni djed. Uhvati me lagano za glavu, tačnije za uši i izvuče mi glavu. Kasnije, kad sam ja o tome razmišljala, shvatila sam da ja glavu i nisam mogla izvući zbog ušiju. Kad god bih probala, one bi me spriječile. Danas živim u ubijeđenju da su moje uši klempave zbog trzanja glavom u ogradi.

Ja sam, haman, bila i ‘nako prilično skromno dijete. Može bit’ da sam bila i lukava ili stidljiva, nije da ćemo ikad saznati, ali eto, volim misliti da sam bila skromna. Tako bi mene djed odveo u trgovinu da "samo prstom uprem u šta hoću" i on bi mi to kupio. Uvijek me vodio kod Zude, rođaka, u trgovinu. Ja bih se, onako stidljivo, sakrila iza djeda i poželjela jednu bombonu ili jednu kockicu čokolade. Naravno, uvijek bih dobila cijelu čokoladu ili kesicu bombona. Može biti da sam ja to skontala, pa kasnije namjerno koristila taj fazon da dobijem šta hoću, a da i dalje ostanem fina, mada mislim da bi meni djed svakako kupio, makar tražila 10 kesica bombona.

Otprilike je to to. Šačica lijepih sjećanja na djeda. Ostalo je sa slika. Ili su sjećanja tužna. Imam jednu pravo dragu sliku sa djedom i sestrom.
Djed sjedi, a pored njega stojim ja u šarenoj suknjici i crvenoj majici sa palmom na glavi. Bolovala sam za dugom kosom, pa sam svaki čuperak vezala u palmu. Ili sam nosila marame sa resama preko glave dok sam imala kratku kosu.
I sestra je na slici, dječačić pravi. Sestra inače ima izrazito krupne oči, tako da je kao mala na glavi imala samo oči. Mislim, ništa drugo niste mogli vidjeti. I izgledala je k'o dječak. Na toj slici, na glavi, ima djedovu francusku kapu i nosi samo potkošulju. Dječak, kažem ja. Možda sam je pomiješala i sa drugom slikom… A možda i nisam, nema veze.

Za vrijeme rata mama, sestra i ja smo živjele u Tučepima. Nekoliko mjeseci samo. Tata je bio u Bosni. U Tučepima su bili djed i nana. Ne znam kad sam postala svjesna da djed umire od raka pluća. Sjećam se samo da mu pričali kako djed želi da se vrati u Bosnu da tamo umre. Tako je i bilo. Preselili su se u jedno mjesto kod Zenice. Dok smo mama, sestra i ja došle za njima, jedne zime, navečer, djed je već umro. Nisam plakala. Nisam plakala, jer znam da nisam bila ni svjesna šta to znači. Sjećam se da sam, kad sam ušla u kuću, pitala gdje je djed. Rekli su mi: "Djed je umro." Ne mogu se sjetiti mog odgovora na to, ali se sjećam osjećaja. Sjećam se da mi nije bilo jasno o čemu pričaju i kako to da je djed umro, a ja ga nisam još vidjela.
Kako je mogao umrijeti dok ga ja ne vidim…

Ostao je kauč na kome je ležao i tapeta sa pejzažom. I moje pitanje kako to da je djed umro, a meni nije ništa rekao.

Bio je moj jedini i najdraži djed. Mnogo sam ga voljela.