misao noći

Desilo vam se svima, vjerovatno, da krenete spavati i tonete u san, a onda vas onako nešto, odjednom, prene, i razbudite se u sekundi. Meni to najčešće bude neka misao što mi nadolazi u san i kad me tako trzne, rasani me momentalno i nema šanse opet zaspati. E, tek onda krenu razne misli da se vrzmaju po glavi, a tako mi se desilo i sinoć. I dok sam tako ležala i premotavala po glavi, imala sam misli za barem tri posta otipkati i tačno sam razmišljala da sjednem i otkucam barem nešto, jer pobjeći će mi… ma, neće ipak, kontam. A jeste, evo. Sjećam se samo da sam razmišljala o tome da to trebam zapisati.

Još me jučer popodne neka slabost krenula hvatati, ja odmah po svojoj hemiji, ali jok, ne presječe, nego me u neka gluha doba noći poče tresti takva groznica da sam mislila da se nikad neću ugrijati. Na sve to mi stopala gore, a gornji dio tijela kao da me neko kantom leda zalio.
Hvalim se prije nekog vremena kako mi i mala bandita konačno spava kako treba i kako me više ne doziva u noći, a ona sinoć po belaju jedno triput zove, pa sam tako cijelu noć, pod tom groznicom i u bunilu išla tamo ovamo, jer nisam htjela dugo da ležim pored nje, da i nju ne zarazim. Budim se jutros prije 7, a legla sam tek u 2, boli me svaka kost i dlaka na glavi. Jedva sam se nekako dogegala do kuhinje da iskopam najbolju drugu stvar pored Ibuprofena 600. Neofen 400. Radi posao, dozvala sam se malo na par sati iako sam više od pola dana provela na kauču u nekom polusnu. Imam osjećaj da je noć trajala tri noći, a ne jedno 5 sati.
A dan ne može biti ljepši, tačno sam jučer maštala kako ću danas laganini prošetati s posla, onako u majčici, polako, bez jakne i čizama… kad, šipak. Vani 25 stepeni, meni nos ko led.

Nego, htjela sam ja još nešto pisati, i to nije ovo, ali nikako da mi nadođe o čemu sam sinoć razmišljala i šta je to bilo toliko važno da sam postove htjela tipkati između 2 i 3 ujutro.