Ne mogu pisati o poplavama, ne mogu pisati o boli, o slikama i prizorima koje sam vidjela, o pričama napaćenih ljudi koji su izgubili sve… Imam osjećaj da se nikada neće završiti, i da je vrijeme postalo beskonačno u svom otužnom i, od vrelog zraka, teškom hodu iznad Bosne, kao da nema namjeru da proteče što prije i donese bolje dane i potisne ružna sjećanja tamo negdje gdje se ne vraćamo često. Ne mogu ni početi razmišljati o posljedicama, poludjet ću od svojih misli.




Ne mogu pisati ni o ljepotama Engleske, osjećam se kao izdajica što se zadesih tamo kada su ljudi panično bježali pred vodom, osjećam se krivom što mi je bilo lijepo dok nisam bila ni svjesna šta se ovamo dešavalo.




Ne mogu pisati ni o onome o čemu nemam s kim pričati, jer priča mora da ima početak prije kraja, a ja ne znam gdje da hvatam sve te krajeve što strše oko mene nekontrolisano. Nisam navikla da nemam kontrolu, i iako znam da je to sasvim u redu i normalno, bojim se da će početi da mi zaklanja vid kao toliko puta dosada.




Umorna sam.