mama na igralištu

Otvorili smo sezonu parkova i igrališta, pa koliko sam im se radovala, toliko me podsjećaju kako me nekulturna i razmažena djeca još nekulturnijih roditelja nerviraju. Priznajem da nisam ljubitelj (tuđe) djece i dok nisam dobila svoju, nisam nikad bila od onih koji se raspekmeze na tuđu djecu. Mogu im odati priznanje da su slatki, pametni, ovakvi ili onakvi, ali ne gubim pamet zbog tuđe djece, čak i ako su bebe u pitanju. Tako je ostalo i danas, svoju djecu i sestrinu volim, ostale mogu i ne primjetiti. Što ne znači npr. da nisam osjetljiva na dječiju patnju, oplačem svaki video djece iz ratnih područja, djece bez roditelja, gladne djece… ali, onako generalno djecu oko sebe baš i ne primjećujem, štaviše nerviraju me ako nemaju neke osnovne manire.

Danas vani u parku krkljanac, očekivano, svi su jedva dočekali lijep, topao i sunčan vikend. Moja djeca su dovoljno velika da se ja na igralištu mogu zabiti u kakav ćošak, glavu u telefon i mozak na pašu, ali ja uvijek hodam za njima, odnosno držim ih na oku, jer osim što ne dozvoljavam i ne podnosim da one nekome čine nepravdu u igri, isto tako još manje dozvoljavam da to njima rade druga djeca ili da ih povređuju.
Dođe tako da mi se požali starija kako, dok se spuštala niz tobogan, neki stariji dječak se uz isti pokušao popeti, a ona mu je rekla da to ne radi, na što joj je on rekao da ušuti i da je patka. Tu sam se malo nasmijala u sebi, kontam, sigurno je rekao guska, haha, ali sam se suzdržala i iznervirana time da uvijek moja djeca i ja ispravljamo krive Drine po igralištima, dok su njegovi roditelji negdje rahat vjerovatno s glavama u mobitelima, rekla sam joj da mu kaže da je konj i da on začepi. Jer s tom nevaspitanom i raspuštenom dječurlijom možeš samo tako ili na gori način, to lijepu riječ ne poznaje.