Samo što ovaj naslov i nema veze s mojom temom posta, ali bi mi onako simpatično da ga napišem. Doduše, film "Otac na službenom putu" odnosno Malik Mjesečar je uvod u ono o čemu sam htjela raspredati.
Sjećate li se, eto, kad je Malik mjesečario? Ja se sjećam i sjećam se kako mi je, kao djetetu, ta scena nekako bila strašna i sve sam se bojala da i ja nekad ne prohodam pod mjesecom. Kad ono jesam.
Naime, ako čitaš ovo, dobro pazi.
Znači, naime, kad smo tek sagradili kuću u ovom mi mom selu, uselili smo se u napola opremljenu. Sestra, rahmetli nena i ja smo spavale u dnevnom boravku. Imala sam i jednu ludu kujicu tad (ćuku, ba) koja je često oko 2, 3 sata ujutro znala da se razguli od lajanja. Bila je vani i budila je i mrtve, a da ne pričam komšije ili nas, ukućane. Ja sam inače lakog sna, pa me budi svaki šuš. Tako sam redovno imala praksu da oko 3h ujutro ustajem i izlazim vani da galamim na kuju i bacam kamenčiće na nju ako mi počne bježat. Mislim da sam i ja budila komšije. Tek ujutro kad bih bila svjesna šta sam radila, hvatao me neki strah, jerbo da sam bila prisebna i normalna, u 3h ujutro nikad ne bih izašla iz kuće. Šejtanski je to sat. Sad se nešto pitam, na koga li je moja kujica lajala u 3h ujutro… Gluho i ćoravo bilo.
Sad, nije ova prethodna priča toliko bitna za ovu koja slijedi, ali skontaćete šta sam htjela da povežem, tj. čega sam se bojala i što sam je uopšte ispričala.
Jednu večer smo sestra i ja zaspale ranije, nena je ležala budna na svom krevetu, a tata je još bio tu i gledao TV. Veli nena da sam ja ustala, otišla u kuhinju, stala ispred sudopera, stavila ruke ispred sebe kao u molitvi, okrenula se jednom oko svoje ose i vratila se leći. Ona me pitala šta hoću, ali pošto joj nisam odgovorila, skontala je da mjesečarim. Sutra ujutro kad mi je to ispričala skoro sam počela plakati od straha, jer šta ako ko Malik izađem napolje galamit na kuju, pa odem daleko od kuće i probudim se negdje usred mraka, pa srce bi mi prepuklo od straha. Eto, što sam ispričala cijelu priču oko moje lude kuje. Je l’ de da nema skoro nikakve veze?
Nejse. Sutra navečer ja dođem na genijalnu ideju. Uzmem komad konopčica i svežem svoju ruku za sestrinu, pa ako krenem da je trznem i probudim. Samo što sam uzela prilično kratak komad (zaista genijalna prvobitna zamisao), pa sam cijelu noć provela spavajući s rukom u nezgodnom položaju da sestru ne bih trzala bez veze. Ujutro je sve bilo na svom mjestu, samo me ruka mnogo boljela. Ponovila sam postupak, s dužim konopcem, nekoliko noći, ali kako nisam mjesečarila, što je bilo evidentno iz konopca i sestre na svom mjestu po buđenju, prestala sam s tom praksom.
Ne sjećam se da sam više ikad mjesečarila. Mislim, naravno da se ne sjećam, jesam i ja hajvan. Ali, znate na šta mislim. Nije bilo buđenja na čudnim mjestima i niko me nije vidio da hodam. Ali zato ponekad pričam u snu. Jednom sam samu sebe probudila i skočila uz pitanje: "Šta?" Ali, to je druga priča.
Raspoloženje: Van Gogh – Kad znam da ne voliš me
Hmmm da ti i večeras draga ne mjesečariš? Prilično mi rano ili eventualno kasno pišeš post!
Bogami si sumljiva…U tri-cetiri ujutro pises post 😛
hahahah, bas me fino nasmija 🙂
:))) genijalno (bez obzira na posljedice) hehhe
Desi se to tako – ali i sestra je bila baš kooperativna ;o) – šta da si ustala pa se još počela svađati s njom u snu jer si ” vezana” ? ;o)
MejjaSu, s obzirom da se i danas sjećam svega, sumnjam. 🙂
legalni, pa ima se posla do tad. 😛
eight, da znaš da mi je milo. 😀
shizi, hahaha, ma snalažljiva sam, šta reći. 😛
Lunjo, hahaha, nisam o tome ni razmišljala. Sreća pa ne bi tako. 😀
Heh, samo cu ti reci ovo: ja kad bih radio u ta doba (kao ti) onda ne bih bio Legal vec ILegal 😛
Pa nisam ja radila u radnom odnosu, radila sam nešto privatno. 😛
Hmm, danas sve neki privatnici 😛