Imala sam danas nekog učenja, pa sam, naravno, uzela da pospremam terasu. Inače, terasa mi služi kao neka ostava, zatvorena je i pošto nemam špajz, sve što mi ne treba, a zatrebaće za sto godina, redam na terasu.
Meni se inače najteže nakaniti obaviti neki posao, ali kad se nakanim onda vrlo često uživam obavljajući isti. Eto, recimo, čišćenje je primjer. Najviše se volim zaprpiti u neki ćošak koji dugo nisam pospremala i izvlačiti stvari koje dugo nisam vidjela.
Baš na tu terasu sakrila sam od sebe neke drage uspomene. Od sebe i još ponekog.
Danas sam ih izvukla i ponosno poredala na police svoje sobe. Našla sam jednu drvenu kornjačicu, jedno srcoliko lizalo (koje sam ostavila da mi stoji za uspomenu; sumnjam da bi sada bilo ukusno za polizat :D), ping pong lopticu, bočicu jednog posebnog pića, jedan papirnati cvijet, jednu zamku za snove, nekoliko morskih kamenčica i školjkice, jednu plavu pločicu (ne znam kako bih drugačije to nazvala) sa dva ugravirana slova u dva srca, jednu crnu svijeću koja se topi na crveno…
Tako male stvari mogu tako mnogo uljepšati cijeli dan.
Raspoloženje: Plavi orkestar – Tako male stvari
I ja sam svoju terasu pospremila danas… milina… a jes mi se baš bilo teško nakaniti ali sam i ja našla nešto, pa mi drago.
Našla sam jednu malu srcoliku zdjelicu sa poklopcom za zubiće… a mojoj curici ispadaju zubići… kad je sredim poklonim joj da si skuplja svoje zubiće
Biće joj drago jer se nekad s njom igrala kad je bila manja.
Aaa, baš je to lijepo. 🙂
Čovjek bi nekad trebao namjerno neke stvari da sakrije od sebe, da im se poslije obraduje. 🙂