Tebe je tako lako zaboraviti. Potrebno je samo puno truda, puno svega što me odvraća od spomena na tebe (a to je sve) i eto ga!, daleko si, kao i vrijeme između nas.


Tebe se tako lako sjetiti. Mnogo lakše nego što bih voljela da je istina. Za pomen na tebe ne moram da se trudim. Dolaziš mi cestom što me vodi kući, dolaziš mi u velikom slovu A pored autoputa kad god bježim od tebe, kad god ti se približavam, dolaziš mi u pogledu koji mi se uvijek ukrade kad prođem pored jedne žute, tužne kućice, crvenog auta i mraka u prozoru. Dolaziš mi u nadi da je sve na svom mjestu radi one dvije sekunde koliko mi pogled zastaje kad prolazim pored. Dolaziš mi u pjesmama, u tuđim imenima, tuđim likovima, od tebe je nemoguće pobjeći.




Dolaziš mi kroz moju sobu, najgluplje stvari podsjećaju na tebe, najvoljenije stvari imaju prizvuk tvog imena i odraz tvog lika i mrzim što mi se provlačiš kroz sve što volim, jer onda te je tako teško, tako bolno mrziti. Od tebe ne mogu pobjeći, jer kako da pobjegnem od svega što mi čini svakodnevnicu?




Hajde, ukradi mi se iz srca, jednom iskreno, dugo i nepovratno, ukradi mi se iz misli, da prodišem.