Kod kuće, kod roditelja, ima jedno mjesto u dvorištu koje me apsolutno umiruje. To je jedna ljuljaška na kojoj je najljepše sjediti ili ležati kad sunce zalazi.
Često, dok se izležavam na njoj i lagano ljuljam, moje misli su daleko od svega što me muči i neki neobičan spokoj osjećam. Roni, the ćuko, dođe, mota mi se ispod ruke, pruža mi šapu kao znak da ga mazim, a crvenkasto predvečerje boji okolinu i zlati sve divne boje koje pogledom mogu uhvatiti.
Danas, u smiraj dana, zapuha jak vjetar, onaj predkišni. Nebo se naoblačilo, sve se nekako podiglo, usplahirilo pred oluju. Sjedeći na toj ljuljašci pomislih kako su mi vjetar i mrak pred oluju uvijek oduzimali dah. Pored toplog proljetnog dana najviše volim predolujno vrijeme. Uvijek je tako uzbudljivo.
Raspoloženje: The 69 eyes – Jimmy
samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.. 🙂
istina 🙂
volim i ja predolujno ali ne volim olujno:)
olujno ni najmanje 🙂