Postoje ljudi koji svoj karakter nadograđuju komadićima tuđih karaktera, gubeći se tako između onoga što jesu i onoga što žele da budu.
Pitam se odakle takva potreba osobama koje su izašle iz adolescencije? Jasno mi je da se čovjek gradi dok je živ, ali mi nikako nije jasan taj sindrom kameleona, kad se osoba skoro potpuno izgubi u osobinama ljudi koje simpatiše ili kojima zavidi, u nastojanju da budu kao oni.
Još to i ne rade namjerno, sigurna sam.
A mene takva bezličnost taaaako nervira, jer u hrpi tuđih osobina gube svoj karakter. To je tako neprivlačno i lažno.
Kako je ovo DOBRO!
Previše je toga oko nas, zato, čuvaj živce;)
Znam, u pravu si, ali ponekad kao da ti se samo nameće…
Meni su jadni ti koje si opisala.
S druge strane, Dexter mi je predobar. Very, very good.:)
I ja bih rekla da su jadni… 🙂
Dexter je, ma joj, mh, mh! 😀
Sad nešto kontam, ja ne znam nikog takvog… valjda se ne krećem u krugu takvih ljudi, šta li…ili samo ne posmatram ljude dovoljno…
djes ti morgana 😀
mislim da su to vrlo nesretni ljudi, ustvari ko zna ko kroz kakve stvari u zivotu prolazi pa ima potrebu da se mijenja
ali Dextera mi ne diraj :))))
Pankerice, ma nisu to baš ni ljudi s kojima se ja družim, više neki sa strane, koje sam posmatrala…
Ra, ooo, šta ima, kako si, dobro? 😀 😛
uSvijetu, ne znam šta ih goni na takvo ponašanje, ali u svakom slučaju nije nimalo lijepo.
Dexter je kralj 😀