U njima je sve uvijek isto. U njima sjediš nedaleko od mene i gledaš me pogledom ispod obrva, smiješ se i uvijek šutiš. I uvijek izgledaš kao da ćeš zaustiti da nešto kažeš, ali naravno, nikad ništa ne kažeš. I smiješ se. Smiješ se tako i toliko da to počinje da me nervira. Zajeb'o si Mona Lizu, nerviraš me, nerviraš me…
Ponekad ti priđem toliko blizu da bih te mogla poljubiti, i ti me pustiš, još uvijek sa istim iritantnim osmijehom, i taman kad ti budem nadomak usnama, ti se nasmiješ još više i uzmakneš. Nerviraš me. Po cijelu noć se borim s tobom i tvojom tišinom i tvojim osmijehom.
A ja se ujutro budim mokra do gole kože i nervozna. I pokrijem se preko glave da te sanjam još malo. Da niko ne zna.
joj. a ja se trudim da ne sanjam.
što ti je kad voliš…
<3
Meni je draže i ovakve sanjati, nego nikakve. 🙂
Evo sad svi znamo;)..hehehe…nikakve snove sanjati jes fakat glupo…totalno bezlično:)
Pa ja, bolje iste snove sanjat svaku noć, nego nikakve, haha 😀
Ah ti snovi su posljedica sinosnje price…i iritira te isto sto i mene 😀 onaj osmijeh sto nije osmijeh vec eto nesto trece 😀
Ma nisam ja samo sinoć sanjala, ovo je inače, bez obzira šta se priča. 🙂
lepo napisano….
al ne vide ti se slova sva od ove pozadine, koja mi se jako like 😀
Fala.
Vala kod mene je dim toliko desno, da bi haman još jedan tekst mogao da stane. Pa kolipacni je to kod tebe ekran? :O