Kako vrijeme prolazi tako i moje mišljenje da su ljudi iskonski dobri se, nažalost, mijenja. Puno sam se puta pitala da li je do mene, da li je do društva koje nas sputava, pa nikako ne dolazim do odgovora. Jer, pokazalo mi se da što sam ja bolja, lošijim mi se vraća, a društvo je uvijek imalo svoje načine oblikovanja čovjeka, pa opet nisu svi isti, tako da ni društvo nije neko veliko opravdanje.
U posljednjih mjesec dana doživjela sam nekoliko velikih razočarenja u ljude. Sve što sam davala od sebe da nekoga usrećim vratilo mi se odbijanjem i nezahvalnošću. Kako pojedinačno i kako od ljudi koje volim, tako i od onih koje uopšte ne poznajem, ali koji mi iz nekog razloga žele zlo i pričaju svašta o meni, iako su me vidjeli jednom u životu.
Slagala bih kada bih rekla da još uvijek ne mislim da je do mene, ali i to mi je sve rjeđa praksa. Ne može biti nikako do mene ako sam ja samo dobra, i dobra, i dobra prema nekome, a taj neko je prema meni samo bezobrazan i loš. Sve me to, neminovno, dovodi do zaključka kako smo svi loši i sebični, jer neću da pričam kako su svi loši, a ja sam dobra. Sigurno sam i ja nekome zagorčavala život, a da toga možda i nisam svjesna. Dobro se dobrim vraća, my ass.
Iz tog mog razmišljanja da su svi dobri proizašla su samo negativna iskustva (uglavnom, nije sve tako sivo, zaista). Imam veliki problem da svarim neke stvari i odnose među ljudima. Uz sve moje napore i dobru volju, ni dan danas ne mogu da shvatim kako neko, koga sam hranila i gostila skoro svaki dan, posuđivala novac i bila uvijek vedra prema nj, može sutra da priča kako sam naivna i glupa. Mada, kad se stvari gledaju iz ove perspektive, i jesam bila. Daš sve, dobiješ govno pod nos.
Iako su prošle godine, čini se da još nisam pustila to. Ne mogu da svarim kakvi su to ljudi koji nečiju ljubaznost i dobrotu svjesno pljuju i gaze. Imaću vječiti problem s tim.
Međutim, barem sam počela da shvatam da ljudi nisu dobri. Iako još uvijek ne razumijem zašto, shvatam da je to tako i da će biti bolje za mene što se prije s tim pomirim. Da ne ispadnem žrtveno janje, moju teoriju podupirem sama ja svojim nekim razmišljanjima i djelima koja svakako nisu djela neke sestre milosrdnice.
Meni je najtužnije od svega što bi se očekivalo da ljudi koji imaju vjeru u Boga imaju malo drugačije poglede na svijet i ljude oko sebe, te da se barem od njih može očekivati humanost, onda kada ona zakaže kod ostalih. Pokazalo se na nizu slučajeva da je i to jedna velika zabluda.
Ovdje ne prozivam nikog konkretnog, pa se suzdržite od napadanja i tako te priče.
Žalim što postajem sve veći skeptik i što je moja vjera u ljude sve slabija. Žalim što imam sve manju potrebu za ljudima i što mi se isti gade, što ih se bojim i ustručavam. Kako vrijeme prolazi, sve je manje onih koji mi daju razloge da vjerujem u suprotno. Ili je to do godina i prolaznosti života? Eto, još uvijek naivno tražim opravdanje. 🙂
A da sam vuk…
Ama tebi tvoje a njima njihovo.Nemoj da primas sve srcu i zivi svoj zivot a ljudi su ko i vrijeme neprevidivi.
Ma rado bih ja tako, al šta ću kad me dira. Baš se teško mirim s tim.
ama lijepi propuh je nekad dozvoljen;)))
hahah, i to što kažeš. 😀
Pronalazim se u “sve manjoj potrebi” i “ustručavanju”… Nije do tebe, ni do mene – do negativnih iskustava je. Zato, energiju trošiti samo na ona pozitivna 🙂
U pravu si. 🙂
Malo je života da bi se trošio na negativna iskustva.
eh znam kako ti je u onom dijelu gdje pises da nekog gostis, i hranis i brines se kad sve ostale boli briga… I onda ti se vrati time sto te otraca, prozove svakakavim imenima itd.
Ja sam s takvom osobom bila rijesila odnos, pa sam ipak nakon par mjeseci odlucila da mozda i nije tako losa i predlozila da se pomirimo.
Slijedeci dan opet cujem da je pricala svasta o meni…
A ovaj vuk je prelijep 😀
Nedavno sam pisao kako se ne treba sekirati oko gluposti i tuđih priča, jer život je jedan i nemam vremena da ga trošim na slična razmišljanja.
Glede ljudi (kak’ bi rekli naši federalni susjedi, ne), oni su ti čudna sorta. I ja sam uvijek kretao s pretpostavkom da su dobri i da ima više dobrog u njima. U zadnje vrijeme shvatam da su ljudi načelno loši, zlobni, zlonamjerni, pogani, i ima još sličnih epiteta koji nisu za bloga, ali me shvataš. Dakle, maj mesidž tu ju iz – nemoj se sekirati i davati veliku pažnju tome…niko nije vrijedan toliko…
nice blog i ime (moj omiljeni champion u lol) nego ne gledaj na to tako budi sretna sto su ti pokazali svoje pravo lice 😀 neki ne pokazu to godinama(tipa 20 ili tako nesto) sta mislis kako se onda razocaras? :/ nego od sad pazljiva budi prema kome ces biti dobra. ja sam npr fina prema svima a dobra samo prema onima koji zasluze 😀 malo smanjuje potencijal da se razocaras
Prespavaj. Ako je potrebno i koju noc vise. Sve dok ti se ne vrati spoznaja da ljudi zaista jesu dobri. Ali ostani svjesna da u svakom covjeku cuci i dobro i zlo, raduj se svaki put kad dobro ispliva, a zanemari kad primjetis da zlo pluta. Potonuce!
p.s upravo sam se sjetila necega sto sam procitala na jednom pametnom blogu; Indijanska poslovica: U covjeku postoje dva vuka, jedan dobar i jedan zao. Pobijedit ce onaj koga budemo hranili.
Tako nekako 😛
“A treba da živiš.. Treba da živiš međ’ ljudima a riječi nemaš. Trebaš da živiš međ’ vucima a zuba nemaš. A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka.”
Sve to samo treba prema sistemu ‘kako ti sa mnom, tako i ja s tobom’, i nemaj brige 🙂
:* y'all 🙂
Odlican post. Dilema o kojoj pises ne napusta ni mene. Ja vjerujem za sebe da sam naivna i glupa jer iznova dajem ljudima sansu unatoc svim losim iskustvima, ali sam se uhvatila da nova poznanstva i potencijalna prijateljstva stavljam u stranu i da ih drzim za rezervom sa pretpostavkom da me glava moze zaboliti od njih, a ukoliko se pokaze suprotno blago meni, ukoliko ne, onda se necu valjda vise razocarat…
Dosta istine, i bas maloprije gledam u nekoj meksickoj prdimahovini, krimos prislonio drugom pistolj na potiljak i kaze; “Jedina istina je, ne vjeruj nikom”.