Ja sam, očito, naivna ko malo pašče kad mu neko nudi komadić slasnog mesa, kada se radi o odnosima s ljudima. Što je najtužnije od svega, ljudi ne misle da sam naivna, misle da svi moji postupci proizilaze iz neke smišljenosti. Kad bi samo znali kako su u krivu.
Ne kažem ja da vjerujem svima odmah i na prvu. I neću baš svima odmah povjerovati kako imaju najbolje namjere, ali sam naivna u tom smislu da vjerujem, i ovo zaista vjerujem, da se loše stvari među ljudima dešavaju u mnogo manjoj mjeri nego što je to istina. Znate, da ne žele baš svi muškarci koji me upoznaju odmah da me povale, ili da ne žele baš sve djevojke da mi zabodu nož u leđa. Još ako dobijem priliku da pričam sa ljudima, vrlo često će uspjeti da me ubijede u to kako su oni sami anđeli s neba sišli. Iako iskustvo često pokaže drugačije.
Što nije dobro. Možda je dobro za te ljude, ali za mene, kao drugu stranu u nekom odnosu, najčešće nije. Tako se malo, malo susretnem s razočarenjima i nikako da konačno shvatim.
Maloprije sam se ismijala jednoj privatnoj poruci koju sam dobila, pitajući se odakle ljudima smjelosti da započinju svakakve priče s drugima. Valjda kontam ako to ne bih ja, ne bi niko. Malo sutra.
Čini mi se da su ljudi mnogo drskiji, sebičniji i bezobrazniji nego što sam ja to sebi zamislila.
Da se razumijemo, imam i ja svoje momente. Momente kad sam đubre na kvadrat, što svjesno, što nesvjesno. Imam momente kad se vodim intuicijom ko slijepac za svojim psom, a ona mi najčešće ne govori lijepe stvari, pa se, vođena njom, postavljam u odbrambeni položaj, spremna da ujedam po potrebi. Tužno je što me intuicija svega par puta zeznula.
I opet, na kraju svega, to nije dovoljno. Opet ja na svijet gledam kao da su u njemu svi slatki poniji koji jedu duge i kake leptiriće. Dok mi se jednom dobrano ne obije o glavu.
Nek si se ti nama vratila na blog,dobro dosla 😉
Redovno citam tvoje postove i nikad nisam imala potrebu komentarisati sve do ovoga, koji me opisuje do zadnje rijeci. Sad znam da nisam jedina koja misli ”ako to ne bih ja, ne bi niko”. Savjest je cudo, neki je imaju malo, ili nikako, a neki je imaju previse. Ovi prvi sigurno puno bolje prolaze, dok se ja tjesim kako je najbitnije ostati dobar covjek i kako ce ti se to kad-tad isplatiti. Najgore mi je kad nastojim opravdati tudju zlobu, pa se izludim analizirajuci zasto je to meni neko uradio i jesam li ja na kraju-krajeva kriva za njegove postupke, jer ne mogu da vjerujem da je to uradjeno tek tako, iz cista mira. Ako nista, barem imam mirne snove! 😀
Sviđa mi se post…
Ova tema mi je toliko bliska da bih se sada raspisao ko niko… a opet, sve što i napišem biće samo potvrda toga što si ti napisala… možda bih samo nešto drugačije rekao, ali bi se svelo na isto…
Tako da, suvišno je… Ponavljam, sviđa mi se zaključak i način na koji si ‘obradila’ ovu temu. Eto toliko, da ne filozofiram 🙂
najjace od svega je to sto zaista ne ostavljas utisak nekog ko je toliko naivan…
vrt, hvala ti. 🙂
Gošćo, još uvijek sam i ja mišljenja da je najbitnije ostati dobar čovjek, ali mi realnost oko mene pokazuje da dobri ljudi najlošije prođu. Što li je to tako, ne znam baš, ali vjerujem da se na kraju se isplati i naplati. I da, baš to, ja se isto slomih analizirajući tuđe postupke, uvijek misleći da sam ih ja kriva ako neko učini neko zlo prema meni. 🙂
Kojus, hvala. 🙂
Ma mogao si se slobodno raspisati, ne bih ti ja zamjerila.
vronska, kako sam ti sinoć rekla… iako nastojim samu sebe ubijediti u neke stvari, na kraju obično nasjednem…
Ma i ja sam takva… Al sam se prestala razočaravati u ljude, ako ništa. Uvijek kažem, idemo dalje :). Imam par bitnih i dobrih ljudi oko sebe, ovi ostali nisu bitni. Pogotovo ti koji šalju privatne poruke, vjerovatno anonimno i govore gadosti. I ja sam imala par glupih anonimnih komentara na blogu, ali sam ih hladno izignorisala. Ne treba se zamarati jadnim ljudima.
Sve dok su pravi ljudi oko tebe iskreni i uvijek tu, onda svakako nema razloga da se čovjek zamara bilo kim drugim. Podrška u vidu pravih prijatelja uvijek je jako bitna. 🙂
Ma i ja ih sve manje registrujem, obično samo izignorišem ili obrišem, ne da mi se više, kao nekad, raspravljati s njima.
majke mi me strah vracati se na ovaj blog..da ti nisi ja?? ili ja ti?? :**
Hahaha, možda je ovo neki blog paralelni univerzum. 😀 :*
hmm sve je moguce, gledala sam Fringe, bgm nije toliko ni nerelano da postoje paralelni univerzumi.