I have a confession to make…

Kako je svirepo ubistvo Aldine J. (ponovo, i nažalost, ne zadnji put) pokrenulo pitanje nasilja nad ženama, u tome mi na društvenim mrežama mnogo više iskaču videi, tuđe priče, svjedočenja i savjeti, između ostalog, kako uopšte prepoznati (potencijalnog) nasilnika.

Vrtim mnogo film ovih dana o jednoj svojoj vezi iz prošlosti i mislim da sam tek dugo godina poslije, možda čak i tek prije koju godinu, shvatila da možda i jesam bila u vezi s jednim potencijalnim nasilnikom. Zapravo, sada kada o tome razmišljam, bilo je nekih znakova, naročito pred kraj, ali smatrajući da sam ja kriva i da sam ja izazvala te reakcije, nikad mi, tada, u toj vezi, nije prošlo kroz glavu u šta se to moglo razviti da se nastavilo.

To je jedina moja veza o kojoj ne volim pričati jer mi je trebalo dugo vremena poslije njenog kraja da shvatim šta je tu sve bilo pogrešno i da nikad nije trebala ni započeti. Ako se sjetim njenog početka, priznaću sebi da je započela iz potrebe za pažnjom i bliskošću koju tad nisam imala ni u prijateljima, jer o kompatibilnosti ne mogu govoriti – zaista, ne mogu iz ove perspektive da pronađem dvije stvari koje su nam bile zajedničke, a da se pretežno ja njemu nisam prilagođavala.
I krenulo je to vrlo rano u vezi, čak je moja mama primjetila da sam drugačija i nije joj se to sviđalo, a ja sam joj to opravdavala zaljubljenošću i da ta promjena nije loša stvar. Čini mi se da sam bila izmanipulisana, jer uvijek je u toj vezi bilo nekog uvjetovanja, zadržavanja emocija s njegove strane dok je meni jako trebala potvrda istih. Uvjeravao me da su neke stvari dobre za mene iako su bile apsolutno protivne mojoj prirodi i mome karakteru. Imala sam oko 21-22 godine, šta sam tada mogla znati o manipulaciji i kontroli…

Jedan od znakova koje nisam sebi htjela pročitati i priznati bilo je njegovo blisko prijateljstvo s prijateljicom s fakulteta s kojom se viđao dok ja nisam bila u gradu. Prijateljski, tvrdio je, iako ja nisam imala nikakav dokaz o tome da me možda i vara, imao je potrebu da s njom izlazi na kafu kad ja nisam tu i da to od mene krije. A kad bih saznala, uvjeravao me da griješim i da sam samo ljubomorna i nesigurna. Mind you, sve i da je to tačno bilo, imala sam pravo, djevojka je bila nerealno zgodna i lijepa. Toliko zgodna da mi je često znao reći da bih možda i ja trebala ići u teretanu (kao ona), ako već nisam zadovoljna time kako izgledam… imao je komentare poput – lijepa si, ali šta ću ja kad volim to i to kod djevojaka…

Jedan od vidova kontrole, mislim, bio je i taj da je zahtijevao da se uvijek i gotovo isključivo družimo u njegovom stanu. Mislim, izlazili smo i vani, bili smo i viđeni, ta veza je trajala oko godinu dana, ako se dobro sjećam, ali pretežno smo vrijeme provodili kod njega.

Još jedna stvar koju gotovo niko ne zna, tek možda par osoba, jeste ta da me bio zaprosio. Par je razloga zašto sam to krila.
Prvo, smatrala sam da sam premlada da se udajem i nisam ni pod razno htjela da me taj prsten obavezuje na nešto tako veliko, a što sam pristala, pitat ćete? Evo jednog krajnje glupog odgovora – jer sam mislila da trebam. Jer sam mislila da se od mene to očekuje iako me je te večeri, kad mi je pokazao prsten, mnogo zaboljelo u stomaku, što sam ja opravdala nervozom, ali nervozu nisam shvatila kao alarm da ne trebam pristati, nego eto, ja nervozna, nije mi se to nikad ranije desilo… da ne pričam kako je prsten bio sve ono što ja nisam i kako je način prosidbe bio takav da me bilo stid prepričati i tim ljudima koji su znali. Red flag, zar ne?

Biće ovo duga priča, nisam mislila da će otići u ovom smjeru, ali nisam to nikad izbacila iz sebe i nikad nikome o tome nisam pričala. Dijelom i zato što nisam bila svjesna u kakvoj sam vezi bila. Pokušat ću pohvatati sve misli koje mi se vrste po glavi, jer dok se prisjećam vraća mi se onaj poznati osjećaj mučnine koji sam nosila u sebi mjesecima u toj vezi.

Nisam sigurna ni da mogu sve vjerodostojno ispričati, želim ispoštovati neke druge strane ove priče, pa možda će ponešto zvučati šturo, nejasno, ali pokušat ću sažeti suštinu zbog koje sam i započela post.

Nekad oko jedne zime, pred kraj jedne godine on je radio mnogo više nego inače i mnogo smo se manje viđali, a ja sam imala više vremena za sebe, što je rezultiralo time da sam više pričala i s drugim ljudima. (Što sam se dovodila u situaciju da pričam s drugima, naročito muškarcima, jedne mi je prilike rekao.) Mislila sam da je bio u pravu.

Zbližila sam se s jednom osobom tada. Nije to bilo ništa namjerno, ništa proračunato i ništa da bih povrijedila ikoga, jednostavno se desila ta kompatibilnost koju sam toliko tražila u partneru, a našla sam je u nekome drugome. Teško je to objasniti nekome ko vidi samo pravolinijski, jer pravolinijski je moj bivši bio u pravu – šta sam sebi dopustila da pričam s bilo kime ko nije on ako nisam u stanju da kontrolišem svoje emocije, ali to je bilo sve samo ne ravna crta. U toj sam osobi našla ono što nisam trebala da tražim u bilo kome osim u partneru, a tražila sam godinu dana prije. Nisam ni znala šta tražim i šta sam našla dok se nisam zaljubila i našla se u situaciji koju nisam znala iskontrolisati. Ne samo iskontrolisati, nego je nisam znala pomjeriti s mrtve tačke, naročito jer nisam htjela sebi priznati da sam se zaljubila, jer kako se ja, zaručena, smijem zaljubiti u bilo koga drugog. Izdajica prve klase. Rospija.

Jedne je večeri saznao i to na najpodmukliji način. Otišla sam kući kod roditelja, a on mi je ušao u stan i pročitao sve poruke pomoću nekog programa kojeg mi je ranije instalirao na kompjuter. Pazite, naravno da sam ja bila kriva, jer do toga ne bi ni došlo da sam ja pazila šta radim. I dalje se nije gledalo ispod površine, ja sam bila izdajica, pokvarena kuja… i umjesto da prekine sa mnom, kao svaka normalna osoba, on je počeo da me ucjenjuje i manipuliše. Zapravo mi nije dopuštao da odem, a nije htio otići ni sam, nego me vezao za sebe još više uz prijetnje da će nas oboje ubiti i da mu svoju odanost mogu dokazati samo potpunom kontrolom nad mojim porukama i svakim prekidom kontakta s tom osobom. Ne znam koliko je bitno, ali osim prijateljskog druženja i razgovora, između njega i mene, do momenta kad sam zaista prekinula ovu vezu, nije bilo ništa. Jesmo se zaljubili i znali smo to, ali nismo djelovali na tome. Odnosno, čekalo se da ja prekinem vezu.
Pokušala sam par puta. Onda bi ponovo krenule ucjene i manipulacije, plakanje, čak je plakao dok je šakama lupao po ormaru i zidovima i bacao stvari po stanu i nazivao me kurvom. I dalje mi nije dao da odem. Jednom me pribio uza zid i vikao mi u lice. A ja iz straha i stida što sam mu to uradila nisam ni smjela, pa sam pokušavala da zakrpim taj izgovor od veze tako što sam slušala sve šta je tražio od mene. Protivno svakom mom osjećaju u stomaku, glavi i srcu. Jednom sam u 3 sata ujutro izašla iz njegovog stana i otišla svojoj kući jer nisam više mogla da trpim konstantan nadzor nad svakim mojim pokretom. Čak i tad sam znala da se osjećam zarobljeno, samo sam mislila da sam zbog toga kriva isključivo ja i da zaslužujem sve što traži od mene.

Teško mi se sjetiti dana kad sam konačno prelomila da odem. Mislim, sjećam se tog trenutka, otišla sam mu na posao i rekla, dok smo stajali vani, dok su ljudi prolazili pored nas, jer nisam smjela ostati sama s njim, iz straha da me opet ne izmanipuliše, da ovaj put stvarno idem. Plakao je i rekao ako odem da je to to, da ga više ne tražim. Plakala sam i ja, od olakšanja kad sam shvatila da neću imati ni potrebu da ga tražim. Toga se sjećam. Ali, ne mogu da se sjetim dana prije toga, kad sam skupila konačno hrabrost da mu to i kažem. Ne sjećam se ni dana poslije toga, mislim da se više nikad nismo čuli, a ni vidjeli.
Živjeli smo dosta blizu, za sve ove godine mog života u Sarajevu, ja ga nikad nisam srela. Srećom. Ostavila mi je ta veza gorak okus u ustima, možda je to bila i jedina moja veza s osobom koju više ni u prolazu ne želim vidjeti. Iz straha, stida što je dio krivice svakako i na meni, gađenja prema njemu i sebi i milion drugih razloga koji su nas razdvajali, a mi smo, uprkos njima, iz nekog razloga bili zajedno. Još uvijek pokušavam shvatiti koja je to lekcija trebala biti.

Žalim samo što to nije bilo završeno one večeri kad je vidio poruke. Nekad mislim da bi mnogo šta bilo drugačije.