Dok sjedim u čitaonici sestrinog studentskog doma u Beču (i kontam kako naši studenti u BiH nikad neće imati ovako gotivne domove), maštam o tome kako bi bilo da sam ja svoje studije završila na ovakvom mjestu. Prisjetih se serije Felicity i moje vječite želje da živim i studiram u onakvom okruženju. Sada bih potpisala ići u Čemeriku i ponovo proživjeti studentske dane, ali samo pod uslovom da bude ko na seriji. I gledam sestrin dom… da, skoro je kao na seriji.

Sinoć sam upoznala svoje prve Bugare ikad i sa tom informacijom dečki su se potrudili da se ne razočaram. Bili su sjajno društvo, usput upoznah i nekog Rusa i iznenadih samu sebe kako se lako mogu prebaciti da pričam na engleskom, samo ako situacija to zahtijeva. Inače sam tremaroš i prpa me lako hvata, pa ne volim da pričam na drugom jeziku osim ako sam sigurna da ću pričati bez greške. Sinoć sam bila tako opuštena da o tome uopšte nisam razmišljala, pa čak ako sam i pravila greške (a jesam sigurno), to niko nije uzeo za zlo i nisam prethodno u glavi morala prevoditi šta želim reći; razmišljala sam na drugom jeziku. Što je meni prilično novo i uzbudljivo, jer nisam baš često u situacijama gdje koristim drugi jezik.
Divan mi je ovaj diverzitet koji pruža život u stranom gradu, ljudi su tako raznoliki, tako otvoreni, bez predrasuda prema ikome i ičemu i samo sebi ponavljam da uvijek bude šta mora biti, da ne bih počela žaliti što ne ugrabih tu mogućnost odlaska iz BiH, onda kada sam napunila 18.

S druge strane, u vezi nekih drugih ljudi koje sam ovdje upoznala ranije, imala sam možda malo prevelika očekivanja. Zapravo, očekivala sam ljudi s kojima provedem ljetni odmor budu iste osobe bez obzira da li su u Beču ili na ljetovanju… izgleda da to ne važi za sve, pa mi se moj balončić od sapunice raspukao kao dječija iluzija o Djedu Mrazu. Romantično i entuzijastično sam bila isplanirala (namaštala, da budem preciznija) da ću par dana ovdje provesti na jedan posebniji način, ali… Preboljet ću, ovo samo da se podsjetim da svijet ne mogu gledati kroz ružičaste naočale.

Zaljubljujem se u Beč sa svakim novim dolaskom ovdje, i svaki put se sve manje osjećam kao da sam daleko od kuće, među strancima. S time, naravno, raste i moja želja da živim ovdje ili u sličnom gradu, ali i proporcinalno s tom željom i raste moja tuga zbog spoznaje da vjerovatno neću. Ipak, ne gubiti nadu!

Ovo je prvi put da u Beču ostajem 10 dana, pa imam priliku da ga zbilja doživim. Iako je vani trenutno kišno i tmurno vrijeme, moje raspoloženje je plesno, veselo i svijetlo kao boje ove čitaonice.