Nisam nikad voljela spavati u mrklom mraku čini mi se sada, kad vratim film unazad. Druga je stvar kada je dan, pa ako mogu u potpunosti da zamračim sobu, to će biti dobra stvar, jer znam da su ljudi budni. Ali, nekako ružan osjećaj imam kada spavam u totalnom mraku i znam da je vani gluho doba noći. Sreća, u mom mi stanu nije takva situacija, soba zbog vanjske rasvjete nikad nije skroz mračna, pa mi ne treba niko da me čuva. 😀
Jedno vrijeme sam spavala sa upaljenom lampom. Bilo je to ono vrijeme kad sam iz noći u noć gledala horore (one sa duhovima i šejtanima i nekim nadnaravnim čudima), pa sam morala imati svjetlo u slučaju da nešto zašušti. Jer lampa će me spasiti od svih nemani ispod kreveta! 😀
Ipak, najdraže mi je zaspati uz svjetlost televizora, ako za to imam priliku, koji se sam ugasi nakon nekih pola sata. (To jedino nije bio slučaj nakon što sam pogledala film Krug. :D) Ako, pak, neko spava pored mene, mogla bih spavati i u sred šume, ne bi mi bilo neugodno.
Htjela sam reći kako je taj moj strah od mraka stvar navike, jer sam dugo vremena spavala sa upaljenim TV-om ili lampom, čak i onda kada mi to nije bilo potrebno. Shvatila sam da je sve to navika kada je počelo da me nervira.
Međutim, primjetih da ja moram imati neku vrstu "zaštite" kada spavam, pošto sam svjetlost zamijenila grljenjem jastuka. Posebno zadnjih nekoliko noći. Baš sam se sinoć prevrtala dobrih 15 minuta prije nego što sam shvatila da nisam zagrlila jastučić. Onog trena kad sam ruke omotala oko njega, zaspala sam ko beba. 😀 I ja njemu pjevam i pričam, i mi zaspimo. Nije ba, šalim se. Samo mu pričam. 😀 Ma htjedoh reći da mi jastuk dođe kao neka osoba, valjda.
Kao dijete, recimo, nisam mogla zaspati dok se nabrojim sve osobe koje volim, kako žive tako i one koji više nisu među živima, i dok ne proučim ponešto za svakog od njih i zamolim Boga da ih čuva. To je znalo trajati jaaaako dugo.
Je l’ de da i vi imate čudne navike pred spavanje? 😀
Raspoloženje: The Cure – Lullaby
Imao, imam i imaću. NI ja nevoilim spavati u mrklom mraku. Ne zbog straha nego zbog same ugodnosti. Srećom oko zgrade je jaka ulična rasvjeta, ne prejaka nego taman, pa nemoram paliti nijgdje nikakvu lampu 🙂
Okrenem se nekoliko puta, okrenem jastuk na onu hladnu stranu, udarim ga rukom koji put da se oblikuje kako ja hocu.. I onda se sjetim da nisam ugasila svjetlo.. USTANEM, i onda ispocetka sve to..
Nije li najgori osjecaj kad legnes i onda shvatis da nesto nisi uradio, pa moras ustati?
Zlaja, razumiješ me onda. 😀
someonelikeyou, e, da, podsjetila si me na jednu moju naviku koju nijedna druga ne može izbaciti – prije nego zaspim moram prvo da legnem na lijevu stranu, da se “uljuljkam”, pa se onda okrenem na desnu i zaspim. 😀
Joj, baš jest, haha 😀
Hahah…što se jastuka tiče, ja i moji jastuci smo imali nevjerovatnih avantura..odavno već nismo imali neki blizak kontakt osim dosadnog i suhoparnog naslanjanja…
Recimo da buljim u plafon i neš vrtim po glavi, jal’ događaje od tog dana jal’ događaje koji me očekuju sutra…Mrak meni nikad nije smetao, čak šta više preferiram ga…
Hahaha, kako si to rekao, ostavio si mi prostora da svašta pomislim. 😛
Ali, razumijemo se. 😀
Ah, pa dobro, mislim da se svako zamara nekim razmišljanjima pred spavanje, hrabri čovječe 😛
joooj, mrzim spavati uz svjetlo, uz tv, u muziku, de me zamraci, zatvori mi vrata i pusti me da spavam 😀 ne mogu meni duhovi nista :d hahah
kako je ovo smijesno.. jer i ja imam bas iste navike. Obicno sestra i ja zaspimo pred tv-om (to se nije promjenilo ni time sto sestra sad ima dvoje djece), ako ne tako, onda mora biti lampa (hvala Bogu na rasvjeti!), moraju vrata ormara bit zatvorena, ogledalo prekriveno carsafom, i ne smije ni okrajak deke da bude preko ruba kreveta…
A ovo za molitve za drage osobe, i ja sam znala tako duuugo nesto molit za njih i za sebe i na kraju za sve na svijetu 😛
Ja isto ne volim potpuni mrak… ustvari, ni djelimiči, haha, ne mogu nikako biti u mraku. Ne spavam do zore, nikad. Zato me uvijek pitaju šta radim na blogger.ba i facebook-u do 4, često i do 5. 😀
Najveći strah mi je da se nađem u nepoznatoj prostoriji u potpunom mraku, pa ne znam gdje se nalazi prekidač za svjetlo. Odmah srce hoće da mi iskoči kad to zamislim. 😀 Bogam’
Btw, evo ti nešto prelijepo, ako nisi prije vidjela, ugasi joj svijetlo i uživaj 😀 http://anasomnia.com/
Pače, pa kad si ti ko Rambo 😛
alisa, hahaha, jeste, i ormar naravno mora biti zatvoren. Ogledala meni baš i ne smetaju sve dok se ne vidim u njemu dok spavam. 😛
Jeste, jeste i za sve na svijetu 😀
Pankerice, hahaha, primjetila sam i ja… al nisam znala da je zbog toga. Da znaš da i ja imam sličnu praksu u posljednje vrijeme, što zbog Ramazana, što zbog mraka, što zbog serija… 😀
Hvala, baš je divno. 😀
Zbog Dextera 😛
hahah. i ja sam isto kao mala nabrajala ljude koje volim, pa molila za njih, pa onda mrtve i učila sve što sam znala za njih.
Nemam više tu naviku.
AL’ prije nego što zaspim, obavezno moram popričati sama sa sobom, onako šapatom. Jesam luda ? hahahah
Ja imam naviku zbog koje bezobraznici hoće reći da nisam normalna 🙁 Zagril jorgan i ljuljam se, al’ nije to bezazleno ljuljanje, o bože, to je strašno ljuljanje, ljuljam i onog do sebe, pa im to obično smeta 😀 A ovo da molim za drage ljude prije spavanja, radim i danas 🙂
mora biti mrkli mrak inače ne mogu zaspati.
inače je naučno dokazano da spavanje sa upaljenim svijetlom UMARA mozak i da to nikako nije dobro jer je mozgu potreban san i odmor
Pankerice, trenutno zbog Erica 😀
Ritam, hahaha, ma niiisiii, to je normalno 😛 😀 haha
volimdasesmijem, hahaha, ja bih te utješila da je to sasvim normalno, ali to je prvi takav slučaj za koji sam čula, a osim toga zamišljam da je to baš jako neko ljuljanje, pa ću ti samo reći… sve je ok. 😀 hahaha
tratinčice, vjerujem, mislim znam da se osjećam prilično neispavano kad se probudim, a svjetlo upaljeno, i odvikla sam se od toga, ali ipak stvara nelagodu. 🙂
Ja i dalje, već više od pola godine, patim od nesanice. I nikako, ali nikako, ne mogu da zaspim ako nije mrkli mrak, i mrtva tišina. Čak mi i tada treba nekih pola sata. A mraka se nikad nisam plašila, ni kao mala. :))
Inače, sad sam htela da napišem post i da objavim ovu pesmu, ali si me pretekla. 😛
Eh, sad mi je lakse jer znam da nisam jedina.:)
Ja sam od rodjenja naucila da ne spavam u potpunoj tami. Svjetlo u hodniku je uvijek, ama bas uvijek upaljeno. Kad to nije moguce (kad sam na odmoru, recimo), onda je upaljena lampa ili tv. Radi se o kombinaciji straha i navike, ja mislim. Nije to neki ogroman problem, ali mi je ipak drago da mi dijete nema problema s mracnim prostorima.:)
Ja ne mogu zaspati u tišini, zato uvijek zaspem, a tv je na ”sleep” podešen.
I imam puno jastuka oko sebe, volim ih.
Eto, ja pak obozavam mrak, i voljela bi da nikad ne svane :O
vronska, i ja bih voljela da sam takva, ali nisam. A nesanica muči i mene, samo što to meni nikad nije bio problem, nadoknadim sve u toku dana. 😛
haha, ma objavi svakako, nije pjesma moja 😀
MSKS, i meni je drago što me neko razumije. 🙂
Meni mrak nije nikakav problem ako spavam s nekim, ali ako sam sama, baš mi je neprijatno. Ma mislim da roditelji često prenose (iracionalne) strahove na djecu, a kod tebe to nije bio slučaj i djetetu će biti lakše. 🙂
jenny, uh, kad bih ikako mogla spavati samo u jastucima… 😀
Vampirice :p