Glup i gluplji

Toliko se gluposti rađa iz dana u dan na ovom svijetu da je to postalo sasvim normalno i više se tome niko i ne čudi. Ma čudim se ja ponekad, samo zato što ne mogu da vjerujem da su neke od tih gluposti nekome stvarnost i da to nije čista predstava.

Prestala sam da pratim sve one "šouove" već nakon prvih serijala jer mi vrijeđaju inteligenciju. Kad su neki od njih izbacili pokojeg pjevača koji je kao i znao da pjeva, to i nije bio neki bauk ni sramota gledati, ali poslije bi me jednostavno bilo i stid reći da pratim sve to. A da ne govorim o Velikom Bratu i sličnim rijaliti "šouovima". (Odvratna riječ, usput.)

Razumijem ja da se svi najviše vole smijati tuđoj nesreći, posebno kad ona dolazi u obliku retardacije, pa je izuzetno zabavno gledati neku zaostalu osobu kako se javno blamira, dok mi ispred ekrana plješćemo rukama i kličemo ko foke. Pitam se, ko je tu zaostaliji. Međutim, ne mogu da svarim i da prihvatim činjenicu da svi oni koji se ipak tako javno blamiraju jesu pomalo unazađeni u razvoju. Nekako mi mnogo logičnije zvuči da su neki od njih, ustvari, sasvim zdrave osobe, uračunljive i proračunate koji znaju da masu najviše zabavlja glupost, pa željni medijske pažnje, novca ili čega već svjesno od sebe prave idiote pred udarenom publikom.
Ja, naprosto, ne mogu da shvatim, iako sam se trudila svim silama, kako na primjer, nekoga istinski može nasmijati i zabaviti jedan Ekrem Jevrić. I još platiti da ga gleda i sluša. I još se slikati s njim, i još stotinu nekih gluposti. Ne mogu, uz najbolju volju, stvarno ne mogu. Pa sve i da tom nekom on nije istinski izvor zabave u kojoj iskreno uživa, nego ide da mu se smije, opet ne razumijem zašto bi neko i to plaćao. Meni su u tom slučaju gluplji oni koji to prate, nego izvođači.

Uz svekolike čari Jutuba, Fejsbuka, Blogera, pa interneta i ostalih medija zapravo, skoro je nemoguće jednom dnevno ne naletjeti na neku novoizrođenu glupost. Mislim da se baš moraš potrudit da ne naletiš na takvo nešto.
Evo, jutros upalim TV nakon nekoliko mjeseci, haman, i dok sam u očaju tražila barem nešto gledljivo, naletim na onog Kulu, čini mi se da ga je OBN nekad "izbacio". Na stranu njegov niskobudžetni "spot" i lošu pjesmu… ma ustvari, ništa na stranu, sve je bitno. U ono nije uloženo ni 300 KM, a koliko daš, toliko dobiješ. Ako onim misle kupiti publiku, onda mu ja želim sreću u daljem radu. A i sa 300 KM se može biti inovativan i maštovit, i povrh svega znati da pentagram nije nikakav "rokerski" znak, pa je, eto, kul da stoji tu u spotu i svako malo se snima, dok preko njega prelazi ta neka, nimalo fotoslikična, djeva obučena ko član Ku Klux Klana. A da sve to nema veze s pjesmom, valjda se ne mora ni spominjati.

Pa onda na divnom nam Jutubu naiđem na neku, kao, novu (anti) zvijezdu Bugarske. To poslije one Ken liiii tulibu dibu dauću! Gledam u nevjerici kako cura pada na nos sa bine, dok sa umišljenim manirima rock zvijezde "pjeva" Bon Jovijevu "You give love a bad name" i pitam se, ponovo, je l’ to ona stvarno tako ili nas, koji to gledamo, neko dobrano zajebava i vuče za nos.
Mora biti ovo drugo, je l’ de?

Pa ne poželi da se ne lansiraš sa ove planete gdje IQ Zemljinih naseljenika eksponencijalno opada. Užaš i očaj. Doveli smo se do toga da nam je Lejdi Gaga top zabavljačica i uzor mladima, ona ista Lejdi Gaga koja nosi "haljinu" od crvenog mesa u kojoj izgleda ko da ju je neko izvratio ili ogulio. Pa se ta haljina prodaje na aukcijama. To je isti onaj svijet u kojeg je ljudima glavna preokupacija postalo takmičenje ko će više popljuvati Džastina Bibera i ko će smisliti veći broj viceva na nj račun. Mislim, zar bi stvarno ikog trebalo biti briga?
Isti onaj svijet u kojem se i nakon svih ovih godina poslije rata Balkanci natežu o pitanjima nacionalnosti po pjesmama i temama koje nemaju nikakve veze s tim, a glupavi Ameri se natežu oko Bibera i njemu sličnih.

I onda ja, kao, treba da vjerujem da će sutra biti bolje. Sve je puno nekih pokreta i buntovnika, a sve se to dešava samo na Fejsbuku i internetu. Kažu mi, nemoj plakat na ovaj video, nije sve tako sivo, ima ljudi koji se bore. Pa ima, ima na Fejsbuku. Glupost je jača od svega, a posebno od kucane riječi i praznih obećanja, i masovnih pokreta u foteljama iza ekrana, jer svi oni koji tvrde da se za nešto bore i da može biti bolje rade najmanje. Čim imaju vremena da o tome pričaju.