Ljuta ja nešto kofol na ovo svoje mlađe dijete, provokatorica mala, zna u žicu pogoditi ko velika. Rekoh: ostavi to (nešto), prebiću te ko mačku!
Kaže ona meni: hahah, mačku?
Pa opet u smijeh: mačku? Mačke se ne prebijaju!
I šta ću, odvalim joj se smijati. Gledam neki dan neke stare snimke, ista je bila i kad je imala dvije godine. Rođena zafrkantica.
Ispadne ovako da nekad nemam šta reći za svoju E, ali to dijete je knjiški primjer uzornog djeteta, borca za pravdu, lavica prava, puna ljubavi i želje da sija i dokazuje se, što me ponekad boli jer mislim da u životu ne smije toliko da se bori da zadivi bilo koga osim sebe. I pričam joj o tome, nastojim da je naučim da se više zauzima za sebe, a manje daje drugima, jer sam i ja bila slična i često sam kao dijete patila zbog toga. Ona se voli sama, njena toplota obuzme svakoga ko je zna.
A mala… mala je sve ono što sam ja htjela biti.
😮😮😮 Šokiran sam !
Čime tačno? 🧐
Pa rekla si da prebijas macke okolo !
Nisam, kaže dijete da se mačke ne prebijaju, pa ja poslušala.
Gledajuci najstariju sestru i najstarije mamino unce ne bih rekla da su ikad ni u jednom trenutku u svojih 46 i 19 godina imale potrebu da se nekom dokazuju, stavise isijavaju nekom plemenitoscu, zreloscu i dobrotom koja prelijeva nesebicno i bezuslovno a isto obje im matere iz nekog razloga misle tako da one to tamo zbog nekog drugog, iz nekih drugih razloga i da pate zbog toga na sto se mi uglavnom nasmijemo kad cujemo.
Nije ovo samo moj zaključak, pričala sam i s njenom učiteljicom i ona misli isto. Još je dijete, svakako da nije ni svjesna posljedica i uzroka svojih ponašanja, kao što nisam ni ja bila svjesna svojih u mlađoj dobi, ali iz ove perspektive vidim da se jesam često prilagođavala i povinovala drugima. Ne želim to za nju i nadam se da griješim. A sigurno je plemenita, zrela za svoje godine i dobra, samo i to često zna da košta.
Neka se ona ne mijenja, ipak, jer šta god da radi nek radi iz svojih pobuda, pa makar to bilo i za druge. Samo, kao i svaka majka za svoje dijete, ne želim da pati zato što se nije znala zauzeti za sebe jer je imala potrebu to raditi i za druge. Balans u svemu, pa nadam se i u tome da će pronaći.
Bandite su već ko djeca zafrkane😁
nisu džaba Bandite 😀
Ps.ne prebijaj mace🤣🤣🤣🤣🤣🤣❤️već ti maloj Banditici macu pokloni pa ćeš vidjeti radosti😃
Joj šuti, otkad me mole, a ja nešto ne mogu, vikendom skoro nikad nismo kući, ljubimac bi baš ispaštao. Ne mogu da prelomim jer znam da se ne mogu u potpunosti posvetiti, a znam koja je to ljubav 🥰
Ja sam starija sestra također, ali sam odrasla s puno rođaka i rodicom, tako da ti ga rodica i ja dođemo kao middle child blizanke.
Kako god, ne sjećam se da sam se osjećala ikad drugačije jer sam starija, ili da je to uzrokovalo neke posljedice u meni, ne znam zašto, možda jer niko nije imao ništa specijalno vremena ikome da se posvećuje, što je po nama ispalo pravo zdravo. Mama je sa mnom, još kao malom, uvijek pričala o svom iskustvu “starije” i kako su svi više gotivili njenog nestašnog brata, nije mi ta priča isto ništa značila haha, ali stvarno, nisam se mogla poistovjetiti, a htjela sam i da nas vole jednako, ne mene više zbog svog iskustva, nešto mi je to bilo nepravedno prema sestri.
Najbitnije je u pubertetu kakav će biti odnos između njih i vas, tad je najteže. Bitno je da se ne “igra” zlikovca i dobrice da bi se pokazala poanta, meni su ti fazoni najteže padali. A ne treba to ni u djetinstvu logično. Svakako ništa to nije moglo utjecati da sad i već dugo, dugo najviše volim svoju sestru, a i ona mene i da smo najbolje prijateljice. Mislim da to roditeljima treba biti cilj, da stvore atmosferu gdje će djeca eventualno biti jedno drugom najveća podrška. Ako je starija svoje dijete i u svom svijetu neće ona ni primijetiti kome se daje pažnja više. Također switch sa starije na mlađu se zna desiti, u posljednjih 5 godina sam ja mlađa sestra svojoj seki, a meščini i roditeljima 😀
2 sestre combo je najbolji na svijetu, ili 3 brata combo, tako da you some lucky gals <3
nekako sam nedorečeno ostavila post, pa se čini kao da favoriziram mlađu, a zapravo o njoj pišem više jer je smiješna, pa sam u tom spominjaju nje shvatila da i starija zaslužuje da se spominje isto, ali iz drugačijih razloga. Daleko bilo da ih i po čemu u životu razdvajam i pravim razliku, to mi je strašno i nikad, nikad to ne radim, štaviše nastojim da stariju guram više u nekim stvarima, jer mala je borbenija i izborit će se za sebe lakše. Moja E je odlučna i borac, sve što krene raditi ide joj od ruke, ali u svemu tome ima jaku želju da bude najbolja i pri tome dopadljiva, pa mi bude žao kad se toliko mentalno troši na to. S 5 godina je sama izrazila želju da uči plivati, skijati, ide na karate… dok mala kaže: ja ću to kad budem imala 8 godina.
Ja jesam osjećala taj “teret” najstarije kćerke, ponajviše u smislu odgovornosti prema mlađoj sestri, da joj budem uzor, da je vodim sa sobom kad negdje idem i slično. Znam da postoje porodice gdje toga nije bilo, kao tvoja, i to je lijepo i sretna je okolnost. Naravno, volim svoju sestru više nego išta i nikad nisam bila ljubomorna na nju, naročito jer sam tada mislila da to tako i treba, da ja budem ta “glavna”, a ona ta kojoj su neke stvari više dopuštene. I to više s mamine strane, tata je ponekad otvorenije favorizirao mene. I baš zato se trudim da moje kćerke ne primjete ikakve razlike među njima, jer ih i nema, ni u očima mog muža, a niti u mojim. I možda sam i zato malo previše zaštitnički nastrojena prema E, jer ne želim da prolazi ono što mnoge starije kćerke prolaze. I ona je dijete i ona treba da bude bezbrižna a ne da brine o ičijim potrebama.
Njih dvije se vole beskrajno, plaču kad se razdvajaju i sve rade skupa, pa se nadam da će tako i ostati, jer zaista je velika sreća imati sestru 🥰
Hej… 🙂
😮