Do you ever wonder…?

Razmišljate li ponekad o ljudima koje slučajno srećete, šta rade, gdje žive, s kim žive, kakav život vode? Jesu li usamljeni, sretni, šta ih raduje, koja im je najdraža knjiga ili emisija? Gdje su to danas pošli, jesu se s nekim svađali, jesu dobili platu, da li idu kući da se s nekim raduju ili će zaspati sami?
Šta su danas ručali, da li su ručali, jesu li izgubili nekog dragog ili su dobili bebu možda?



Pitate li se ikada, dok posmatrate nekog s leđa, u autobusu možda, koje boje su im oči? Kakav osmijeh imaju? Jesu glasni dok pričaju, jesu po prirodi direktni i drski ili su stidljivi i povučeni? Da li misle samo na sebe ili su im drugi uvijek preči? Jesu glasni dok se seksaju? Kako jedu, jesu halapljivi ili jedu polako? Rastu li im dlake na prsima i stopalima, leđima? Da li se boje zubara? Zašto im je tog dana prljava kosa? Zašto je ona djevojka danas onako dotjerana, kuda ide? Je l’ ide na prvi dejt, vara li momka?




Danas sam iz autobusa vidjela dva čovjeka kako kopaju grob. Okrenula sam se i posmatrala ih dok autobus nije zašao za krivinu. Pitala sam se o čemu oni razmišljaju dok nekom drugom čovjeku pripremaju postelju za vječni počinak? Je li im teško raditi taj posao ili o tome više uopšte ne razmišljaju? Ko je umro? Ko danas tuguje za smrću voljene osobe i kako će večeras da spavaju bez nje?

PODIJELI NA
LinkedInPin It

6 comments » Write a comment

  1. Respekt! Izuzetna tema u ljudskoj korespodenciji o ljudskom bivanju dok se prozima sa okolinom…Tu je okvir postojanja…sveukupnog

    O “Grobarima”,,,Nikada nam se dojam o njima nece poistovjecivati sa njima o nasem dojmu

    Naprosto…profesionalnost nije dojmljiva i profesionalnost ne karakterizira osjecaj vec zanat dok zanat ima svoju protu-vrijednost u novcu a dojam posmatraca trazi tas u osjecajima i nikako se taj tas ne moze rabiti pri profesionalnosti…Sta grobar osjeca dok nije nasim okom uhvacen??? Nije tesko pretpostaviti ako je posao limitiran sa brojem raka-mezarja i ukopanih…Da ne duljim…tvoj prilaz “grobarima” ima zahtjev da se svijest obrati svijesti ali…nisam ti ja tako svjestan da “grobare” uzimam za moc koju ne mogu razgraditi..uz pomoc Svestrane sile…dakako..Eto toliko od inkognita…ako te savjest pita…zasto i od koga ovako nesto dok sam u svijetu svogi svoga

  2. Hej, ja to stalno radim. 🙂 U poslednje vreme stalno idem tako po gradu i često sam sama, i onda mi bude normalno da razmišljam o ljudima koje srećem.
    Druga stvar, koga god da sretnem, od detata do neke bake npr, uvek zagledam da vidim nešto lepo u njima. 🙂 Meni su se koleginice jednom čudile kada smo o tome pričale…

  3. mao je onih koji o tome svemu misle.. zamrla nam ta osobina.. jedino nekad podsvijest se osvrne na to.. valjda je to nada da nismo duhovno zamrli i da ima jos znakova plemenitosti..i osjecanje da imak nismo sami… da imamo naspram koga mjeriti muke i srece porediti..

  4. Ja sam neki dan provela u opštini 2,5h da bih čekala ovjeru dokumenata i upravo to sam radila. Ima jedna službenica na jednom od šaltera sa kratkom crnom kosom, lijepo našminkana, srednjih godina, bila je u plavom odijelu i imala je bijelu maramu, tako ukusno i lijepo je izgledala pa sam se upitala ko je inspiriše da bude tako lijepa. Na trenutak sam uhvatila njen tužan pogled, pa sam se uplašila i onoga da se najljepše izgleda kad se najgore osjeća pa sam se upitala nije li to zar i kod nje slučaj? Kolega pored nje, sasvim sijede kos, par puta se nakašljao i duboko uzdahnuo, pa sam se pitala da li uzdiše od bolesti, godina ili za nekim? kakva mu je kosa bila dok nije bila tako bijela?
    Žena pored mene mi je pričala o svome životu i Albaniji, odlasku u Francusku, pa sam se pitala kako joj je bilo provesti 38godina čeznući da se uda? Nekad mi je teško samoj ovakvoj, pa tako kad odem među ljude i posmatram ih, utješim se mislima da svakog nešto boli.. ali mi ne čujemo tuđu bol, već samo svoju. Sebičluk.:)

Komentariši