Sutra punim 25. Htjela sam ovaj post ostaviti za sutra, da onako, blogovski, slavljenički, obznanim blogovskom puku da punim pola od 50, a četvrtinu od 100, ali nema tu ništa slavljeničko, jer rođendan ne slavim godinama. A i koga briga. Ovo večeras je jedan dragi dnevniče momenat.
Neko mora da trpi, a to će uvijek da bude blog.

Već dva dana razmišljam o tom 1. martu. Liježem nervozna i budim se nervozna. Rekao bi neko da punim 85, a nije 25. Međutim, dosta duže od ta dva dana razmišljam da rješavam neke stvari u životu, da konačno posložim kockice jer više nije šala. Poznavajući sebe, ako zaista stanem na loptu, biće to dug i mukotrpan proces, ali da ne lažem ni sebe, a ni vas, sve je to samo još uvijek u glavi. Ja se uvijek bojim nečega, a strah je najjača kočnica. Što je najgore, ne radi se samo o jednom stvari, nego o nizu stvari. Osjećam pritisak sa svih strana, iako me mama jutros tješila. Ali tako mora da bude, ona me rodila, ko će me tješiti ako neće mamana.

Kao i uvijek, odluke su na meni. To, valjda, i jeste najteži dio. Nije da postoji neka agencija kojoj platiš da njeni zaposlenici donesu odluku umjesto tebe. Nije da postoji vremenska mašina da putuješ kroz vrijeme, niti postoje magični štapići. A ja, i sa 25 i dalje plovim u nekom brodu od oblaka.

Glupo je. Rođendani bi trebali valjda da budu lijepa stvar. Moji već neko vrijeme nisu. Dvadeset i pet je nekako jasan broj. Nije konačan, valjda, ali je precizan, utvrđen, ima stav i govori za sebe. Govori sve ono što prije 5 godina nisam mogla ni zamisliti da će mi reći.