Valjda je čovjek tako "programiran" da ne razmišlja o svakom danu kao da je posljednji. Ili da ne razmišlja o ljudima koje voli kao da ih svaki dan može izgubiti. Jer da jesmo "programirani" tako, ne bismo dugo bili na Ti sa razumom.
To je slično blagoslovu neznanjem o danu naše smrti. Govorim o zdravim ljudima koji ne boluju od bolesti koje im otkucavaju život. Da svi znamo kad ćemo umrijeti, pretpostavljam da bismo se svi fokusirali na neke sebične potrebe i da bismo zaboravili pravu vrijednost života. A da ne pričam što bismo svi bili ludi. Ponekad, kad razmišljam o tome, mislim da bih se ubila od ludila i iščekivanja dana kad ću se rastati sa dušom. Zato, hvala Bogu.
NIje da nema smisla ona izreka "Iskoristi dan" ili "Živi svaki dao kao da ti je posljednji". Hoće se reći da svaki dan treba provesti čineći lijepe stvari za druge, prvenstveno, a onda i za sebe, da sutra ne bismo imali priliku požaliti za nečim. Mali broj ljudi tako i radi. Samo, vratiću se na prethodno što sam rekla – da ljudi znaju da im je neki dan posljednji, da li bi, zaista, proveli ga čineći nešto za druge?
Neko bi otišao u bordel, neko bi potrošio sav novac koji posjeduje, neko bi ispunio sebi neku drugu želju, ali svi bi mislili samo na sebe. Ja, ja, ja. Puni smo paradoksa i kontradiktornosti. Sebični smo, ali dok je nama sve potaman, mislićemo i na druge.
Pa On tako uredi da čovjek i ne zna sve. Da se lakše nosi sa životom koji mu je povjeren. Da mu njegova urođena sebičnost i potreba da se očuva i opstane ne bude visok zid zbog kojeg ne vidi pravi smisao svog postojanja. A i nije da taj smisao svi vide, ionako…
I iako sam napisala ovaj tekst, iza čijih slova odgovorno stojim, neću sad sjesti na autobus i otići vidjeti mamu koju nisam vidjela mjesec dana, jer ima sutra.
Ima li?
Raspoloženje: Kate Winslet – What if
Nemam običaj tražiti od blogera da slušaju pjesme koje postavim, ali, eto, neka blogerke, one ljigavo romantične, kao ja, (pretpostavljam da se muškarcu ne bi svidjela :D) poslušaju pjesmu na koju sam bila zaboravila i koja me inspirisala za današnje pametovanje. 🙂
Znam ovu pjesmu. Fantastična je. VolEm <3
ja je nisam čula do sad, ali mi se dopada. 🙂
Fin post, i nažalost, tako istinit… Puno su ljudi sebični, da li iz nekog straha da će njima nešto faliti, ili iz straha da neće imati vremena za sebe…
Ali, kad malo razmisliš, to nam je u prirodi… Da, lijepo bi bilo da nije tako ali možemo li se mi boriti protiv svoje prirode?!… Teško, ali treba izgoriti u tom nastojanju jer ja, lično, smatram da naša ‘priroda’ i stanje svijesti može još mnogo napredovati… Da imaju nivoi koje možemo i moramo dokučiti…
Više smo mi od onoga za što se sad predstavljamo 🙂
Ja se totalno slažem sa Coeusom. Vjerujem da ljudi mogu mnogo više nego se čini i drugima i njima samima.
Što se tiče pjesme, ja nisam ni znala da ova Kate pjeva 😀
I vrlo mi se svidjela pjesma:)
Lujko, mi tuuu! 😀
vronska, drago mi je da sam potrefila. 🙂
Kojus, hvala, prije svega.
Ja opet mislim da unazađujemo (naravno, čovjek može napredovati uvijek, ali…), da smo dosegli taj neki vrhunac što se tiče međuljudskih odnosa i da se sada više fokusiramo na materijalno, nego na duhovno, što automatski vodi udaljavaju među ljudima, nebrigom, više smo koncentrisani na sebe, a sve je to posljedica i razvoja tehnologije. It's all coming to an end. 🙂
Ljudi su na početku mnogo više bili okrenuti jedni drugima, jer je to bilo i neophodno za opstanak. Danas se parimo ko životinje i okrećemo se svako sebi.
Blu, u mnogim aspektima sigurno, ali mislim da smo predaleko otišli da bi se vratili, ne znam…
I ja joj znam samo tu pjesmu. I meni se mnogo, mnogo sviđa. 🙂
Pa eto, i po tvom mišljenju zaključujemo da možemo napredovati još…
I da, istina je da smo nekad više pažnje obracali ljudima i odnosima, ali opet mislim da nikad, u historiji, nismo dosegnuli ono što možemo… Uvijek nam je bilo nekih ‘prepreka'… Različita doba, različite prepreke… I uvijek smo bili sve, a ponajmanje moralni i osjećajni ljudi.
A šta je, po tvom mišljenju, vrhunac, ono što možemo dosegnuti, a nismo?
Slažem se da čovjek uvijek može rasti, ali šta ako jesmo na vrhuncu?
Ne možemo se porediti sa božanskim. Ipak smo s razlogom ograničeni.
Hm… ali zar ne primjecuješ da se, s’ vremena na vrijeme, pojavi ljudska osoba koja ‘prodrma’ svijet… pokaže kako je kad si nesebičan, kada ti je jedini cilj dobar odnos među ljudima, kada si neiskvaren… i trenutno ima takvih osoba, za neke znamo za neke ne… I onda se svi divimo njima, govorimo kako su WOW, ali par minuta nakon toga zaboravimo na njih i vratimo se sebi i našim “moralnim” potezima…
Po meni, vrhunac je kad radimo nešto, za nekoga, a da pri tome ne mislimo na sebe… i na to kako će TO na nas utjecati… Da smo svi takvi… Da smo…
I mislim da možemo biti takvi… Iskreno se nadam.
Pa da možemo svi biti takvi, onda ne bi postojali ti pojedinci koji nam oduzimaju dah svojim djelima, nego bi to bilo sasvim normalno. 🙂
Ne znam, predugo ljudi postoje da bi se nakon toliko godina tek sad svi okretali jedni drugima i duhovnosti. Što nas je više, to je sve manje izraženo.
Pojedinaca ima, li ne vjerujem nešto da će nadvladati većinu, tj. da će većina postati takva. Bilo bi lijepo, ali… sumnjam da će se desiti ikad.
Gdje ima nade, tu i vatre ima… (je li tako ide ona stara kineska poslovica) 😛
Težimo tome, svako za sebe… pa kud koji, mili moji 🙂
Ja znam samo za onu: gdje ima dima ima i vatre. 😛
Tako uvijek bilo. 🙂
Mogu l’ samo da ostavim osmijeh i kažem, da ništa nemam dodati šta već Coeus nije rekao?
:o)
Može, nije problem. 😀
de bona javi se nekad, napisi mail. nesta…ccc…ne znam ni jesil ziva…
(na)javila 😛
ovo je mozda glupo ali da znam da mi je sutra zadnji dan gledala bih da odradim sve obaveze, izmirim sve dugove, obidjem posljednji put drage ljude, odem kod frizera,manikira, pedikira, lijepo se okupam i obucem, napisem kako hocu da me isprate( muzika) i s mirom legnem u krevet:)
To je čak jako lijepo, ali ja ne vjerujem da bih ja mogla tako smireno obaviti neke stvari, iako znam da se od smrti ne može pobjeći. 🙂