Radimo li uvijek ono što želimo?
Ili češće radimo ono što oni oko nas smatraju prihvatljivim?
Vrijedi li činiti stvari zbog kojih bismo se mogli kajati?
Zar postoje ljudi koji misle da se nikad ni za što neće pokajati?
Koliko smo se puta nekome zamjerili bez razloga?
Koliko smo se puta zarekli da nećemo oprostiti nekome grešku, namjerno, iz inata, a ne zato što ne možemo?
Padne li nam ikad na pamet da bismo sutra mogli požaliti zbog toga? Da onoga na koga se ljutimo možda neće biti, a mi ga/ju nismo zagrlili, poljubili, podijelili s njima lijepe trenutke, nego smo, umjesto toga, digli nos, dok se vrlo često i ne sjećamo razloga zbog kojih je to tako. Ljudi misle da uvijek ima vremena, a upravo je vrijeme ono čega nam uvijek fali i čega nam može nestati u sekundi.
Ljutnja i hirovi su kao rat. Niko im ne zna svrhu, a opet ih sprovode.
Često kažem da kada čovjek kaže da nešto ne može, ustvari samo ne želi. Znate da je to tako.
Joj, često kad se s momkom posvađam o ovome razmišljam, ono kad sama ostanem… i trudim se u zadnje vrijeme da ne utiču sitnice na mene. Ako sam se malo naljutila, skontam da je život kratak da bi ga trošili na gluposti. 😀
Najviše mi bude krivo kad mamu nešto nasikiram. Brzo joj se izvinem, a dok sam bila mlađa, nisam baš puno o tom razmišljala. Stari se, morgi…. 🙂
pametno zboris bogme 😉
Lena, i meni to najčešće padne na pamet u tim situacijama. Ustvari, kad se radi o bilo kojoj dragoj osobi, ali prvenstveno kada je u pitanju porodica i onaj koga volim. Fakat, kad skontaš koliko vremena izgubiš na gluposti u ljutnji, tačno ti dođe da sebi na zid zalijepiš ono što si Alisi poslala u komentarima. 😛
Stari se, al nadajmo se da bivamo pametniji. 🙂
Locka, pa znaš mene. 😛
interesantna tema
Rekli bi neki… 🙂
sve si pravo rekla , slazem se u potopunosti sa svakim zarezom, a postavljena pitanja vec sadrze logicne odgovore..
i jos treba znati i prastati. s mjerom ali prvenstveno iskreno.
Živi život punim plućima a ne kao posmatrač. Svaka odluka može biti dobra ili loša sve ovisi od trenutka kada je donešena. Jedina kvaka je znati stati iza svojih odluka i sutra si ne glošati kosti ako se pokaže pogrešnim.
mislim da cesce radimo ono sto se od nas ocekuje, svejedno ko je postavio ta ocekivanja.. ako uradimo nesto jer to zaista zelimo, posljedice ne osjecamo samo mi vec i drugi.. A inace je lakse se povodit po nekim sablonima neko vjerovati samome sebi.
tako nekako
Mislim da razlog za trenutnu ljutnju je uvijek opravdan, ali onda treba sjesti i razmisliti. Jer naravno uvijek postoje dvije strane priče.
Meni nije problem oprostiti, ne zato da bi se drugi osjećali bolje već ne želim taj tovar da nosam na sebi.
A to da radimo što želimo i kada to želimo…hmmm mnogi se baš zbog straha šta će okolina misliti ograničava.
Naravno ne možeš sada nekog ubiti jer samo to želiđ, zato nam je usađen moral, etika i zdrav razum.
..dal imaju duge kose, dal traperice nose…;)
Otprilike ti je to to…nije ne može i ne zna, nego neće. U ljudskoj je prirodi da se ljuti, da (ne) oprašta, a oprostiti nešto je uzvišen čin. Ima par situacija (koje mi se nisu još desile) u kojim vjerovatno ne bih oprostio čak ni kad saberem i oduzmem sve…
Krenula sam vam svima ponaosob pisati odgovor i taman pred odgovor Caligo, nekim čudom sve se pobriše. Uglavnom, svi imate pravo i shvatili ste šta sam htjela reći.
Istina je da trebamo češće praštati male greške i više raditi ono što nas čini sretnim, jer život će u suprotnom uvijek da nosi kajanje.
Dobro napisano i dobro upitano još da se mnogi tako ponašaju i zapitaju sebe same,eh….
,o)
Kad bismo se to pitali barem jednom u 6 mjeseci… 🙂