Uspavljujuće dosadan osjećaj imam u tim danima kad se ionako ništa ne dešava. Kao da ležim na nekom krevetu koji mi crpi svu moju energiju, po cijele dane sam malaksala i spora. Nisam neraspoložena, samo mi je motorika svedena na minimum. Fali zraka, fali svjetla, fali ljudi i radim samo ono što moram. A skoro da ne moram ništa.
Skinula sam diskografiju Plavog orkestra i zamišljam da sam klinka 80tih kad je Loša palio i žario. Nostalgično, s nogama dignutim na zid uz krevet, uz težak i suh zrak, s punđom na glavi i u suknji koju ne bih nosila ni u 90tim kad je bila moderna, shvatam da je do nedjelje. Nedjelja je tako dosadan dan. Nedjeljom zuji F1 na TV-u, kuhinja miriše na bosanska jela, ljetni, vreli dan se vuče mojom ulicom kao prebijena mačka, a sparina i tišina zanose i uspavljuju.
Nikad nisam voljela nedjelju.
Noćas kad sve su ulice, u gradu tom, bez nas ostale…