Kad pricamo o Tucepima…
Imala sam oko 5 godina, cini mi se, kad smo se iz Njemacke doselile u Tucepe, mama, sestra i ja, jer je tu bio djed, tatin otac, koji je bio na postelji. A bio je tu samo zato jer u tom momentu jos uvijek nije mogao u BiH, gdje je i dalje bio rat. Tata je sve vrijeme bio u Bosni, pa mu je bilo lakse doci u Tucepe svako par mjeseci da nas vidi, nego u Njemacku, gdje nije mogao nikako. Zivjele smo u jednom od apartmana kod barbe Srecka.
Sjecam se Bozica u njihovoj kuci, sjecam se veceri kad smo dosle tu, sapucem mami da sam gladna, a teta Marija mi nudi kruha. Pitam mamu stidljivo sta je to kruh i stavljam joj glavu u krilo. Moja mama bila je mladja nego ja sada, imala je manje od 30 godina, kad je sama, s dvoje male djece, isla trbuhom za kruhom u drugu drzavu, medju nepoznate ljude. Meni nekad srklet bude odvesti ih na Vilsonovo.
Vezu me za Tucepe lijepa sjecanja. Poneka gorka, sad iz ove odrasle perspektive, iz djecije uvijek lijepa.
Imala sam tu Anitu i Florijana, brata i sestru, s kojima sam otkrivala Tucepe. Zivjele smo odmah iznad hotela Laurentum koji se nalazi na setnici, u centru, blizu svjetionika. Sjecam se da su izbjeglice, kao mi, imali jedan obrok dnevno u tom hotelu i to je, nama djeci, bio poseban dozivljaj.
Sa Anitom i Florijanom sam pravila razne nestasluke. Jednom smo, iza vile, nasli hrpu porno magazina i prelistavali ih uz glasan smijeh, pa smo u pijesku crtali ono sto smo vidjeli u magazinu, haha. Core memories, sto bi rekli.
Jedno od takvih sjecanja iz Tucepa mi je povreda koju sam zadobila dok sam se ljuljala na nekoj ogradi i porezala se duzinom cijele lijeve noge, od gleznja do prepone. Ne znam kako i ko me nosio, al se sjecam da su me nosili na rukama mami, dok sam se ja, uplakana, brinula sta ce ona reci. Sjecam se i sestre, koja je imala manje od tri godine, kako se bojala mora, pa su se djeca okupljala oko nas na plazi i kopali smo rukama bazencice u pijesku i mamili sestru da udje u njih. Jednog dana je usla i poslije je nismo vise mogli istjerati van iz mora.
U Tucepima sam prvi put, na podu sobe, u mraku, gledala IT, Stephena Kinga, na TV-u i danima sanjala crvene balone od krvi kako pucaju u umivaoniku dok perem zube. Tad sam i nepovratno zavoljela takve filmove i price.
Sjecam se i tate, blijedo, dosao je par puta za vrijeme naseg boravka tu. I djed na krevetu, smrtno bolestan, kao da mi bjezi iz sjecanja iz tog perioda, mozda sto su mene i sestru stitili od tog prizora. Djed je, na kraju, umro u Bosni, kako je i htio, a ja sam se pitala, kad smo se i mi vratile u Bosnu, kako to da je djed umro, a da mi nista nije rekao. O njemu sam pisala price. On je moj Plavi orkestar.
Iz Tucepa imamo i jednu od naljepsih porodicnih fotografija. Stojimo nasmijani ispred svjetionika, dosao je tata. Tata uz siroki osmijeh grli mamu, naslonjen svojim obrazom na njeno lice. Mama se smije s nekom sjetom u ocima, a sestra i ja stojimo obucene u neke presarene jakne, ispred njih, ja sa paz frizurom i siskama, a sestra kratke kose – uvijek su svi mislili da je djecak – ociju krupnih kao dva tamna klikera. Njen sin danas je isti kao ona tada.
U junu 2022. sam i ja svoju djecu odvela da se slikamo ispred svjetionika i pokazivala im gdje su nekad bili grmovi kod hotela Laurentum, gdje sam se igrala zmire s Anitom i Florijanom i terasu na kojoj sam jela neke od svojih nasladjih obroka.
Čitam ovo i shvatim koliko su sve ratne priče, koliko god bile individualne, ipak u suštini veoma slične.
Baš je lijepo što imate lijepe obiteljske slika iz obje “ere.” 😻
malo mi je tuzno sto je to tako… i hvala Bogu na onim koje su se sretno zavrsile.
Lijepa, a i tužna priča.
U Tučepima sam i ja bila sa roditeljima kao dijete, a onda kasnije smo ja i Hans nekoliko godina za redom na odmoru bili u Tučepima, baš su lijepi.
Hvala ti.
Jesu, ja ih isto volim. Vracamo se i ove godine aBd.
Lijepo si ovo🌻
hvala ti ✨
Ehhh, koliko tu još ima svega kod svakoga od nas… fragmenata, osjećaja, mirisa ne spojivih u kontistentan misaoni tok. Baš tako, core memories.
Pomalo sjetno i veoma, veoma lijepo si ovo napisala♥️
*nespojivih
**konzistentan
(vrijeme je, moram provjeriti vid🤣)
Hvala, Vasi. Zao mi je svih ciji su zivoti bili ratom rasparcani, ali hvala Bogu na svim sretnim pricama na kraju.
Haha, ovo ti ne bih ni registrovala da se nisi ispravila. Nekad prsti tako odlete 🙂
Tučepe ne pamtim iz najranijeg djetinjstva, ali pamtim lijepe trenutke koje provedoh u Tučepima ciglih hiljadu godina kasnije …
Divno i s puno duše ispisano! <3
Hvala, Gracija. Divni su Tucepi i puno nas ovdje vezu lijepa sjecanja za iste. 🙂
Toplina migolji kroz cijeli post. Najvolim core memories kad se pričaju, nekad su to najobičnije a krajnje lijepe stvari ❤️
Hvala, Selincek. ❤️
Tako je, uglavnom su najobicnije stvari one kojih se najtoplije sjecamo.
Moji Tučepi su Dubrovnik… ono nije bitno mjesto, nego to neko gdje smo se svi skupili nakon sranja… meni je bilo 7 ili 8, ono većinu najuže familije dotad nisam ni upoznala, samo slušala priče o njima… cijeli su albumi sa slikama tog ljeta, stari Kodak, jedno tri filma ispucana, za to vrijeme ko petabajt memorije na digitalcu…
Ostaje to zauvijek!
Divno! ❤️
I bas tako, mjesto cine ljudi.
Meni topla cijela prica iako je bilo i bolnih situacija, ali nekako se prozima ljudskost i ljubav kroz post. A Tucepi kao rijeci me asociraju na bocu crnog vina sa cepom od “zaboravio sam rijec” (onaj koji se vadi otvaracem koji izgleda kao mini-burgija, pa se izvuce iz grla boce).
hvala ti ☺️
haha, dobro si 😂 zove se pluto.