clarity i need

morgana

Dječiji smijeh je nešto najslađe na svijetu. Izmami ti osmijeh i kad ti se plače. Naročito smijeh moje male bandite. Tako je zarazan. It's old news, ali sam još u nekom stanju svejednivitisa. Ne pronalazim motivaciju ni u čemu.

Iskače mi ovih dana na TT kako se Ribama s krajem 2025. završava nekakav 14godišnji ciklus, gdje nas je Neptun jahao i da je 2026. godina preporoda, karmička godina, da donosi proces završetaka, lekcija i dubokog suočavanja sa sobom, a da je prethodnih 14 za nas bio emotivni, duhovni i fizički rollercoaster. Ne znam, nisam se tako osjećala svih tih godina, nisam ih osjećala kao neku kaznu ili teret, prije bih rekla da nekakvu emotivnu i duhovnu preopterećenost, zasićenost ili čak udaljenost osjećam posljednje 2-3 godine. Možete u to vjerovati ili ne, mislim ja i ne vjerujem nešto naročito, ali nisam nikad ni u čemu tražila objašnjenja za povremene teške epizode kad bih imala dosta crne misli o sebi i svojim životnim odlukama za koje sam znala smatrati da su mi se desile jer sam prosto bila suočena s njima, a ne zato što sam o istim duboko i ozbiljno promislila.
Osjećala sam tjeskobu jer nisam bila dovoljno zahvalna što sam imala sve o čemu neko samo sanja, a nisam ja to baš tako birala, nije to bio put koji sam sebi zamislila. I jako me pritiskao taj osjećaj krivice što objeručke ne prihvatam i ne zahvaljujem Bogu na svemu što mi je dao, samo zato što sam ja htjela nešto drugo i drugačije. Nisam o tome, naravno, nikad nikome ni pričala. Ne mislim da bi iko shvatio. Imaju ljudi toliko problema u životima da bih se ja drznula da hoću više ili drugačije od onog što mi je dato. Ljudi imaju stvarne probleme, ne ove moje umišljene… I dok pišem ove rečenice zastajkujem po par minuta i razmišljam da li da ih brišem, da li da objavim… možda malo tog tereta skinem s ramena ako zapišem.

S druge strane razmišljam da su to bile moje godine sazrijevanja, jesu sigurno, godine koje su mi date da učim da prihvatam ono što je najbolje za mene, a ne ono što ja mislim da je dobro. Onda krajem svake godine u ovih posljednih 5, 10, 15 osjećam tu iscrpljenost, tu bezvoljnost… otkako imam djecu mislila sam da je to prosto fizička iscrpljenost koju razumiju svi roditelji, ali ima tu više od toga, glava mi je teška, misli tmurne, negativne, najviše me jede taj osjećaj… svejednosti, bojim se da bi mi bilo svejedno šta god da mi se desi. Ružno mi ovo i napisati, bojim se da ne izazivam sudbinu, a osjećaja se ne mogu otresti, koliko god da ga ignorišem, on neće otići samo zato jer o njemu šutim, zato je valjda ok i da to napišem…

Uglavnom, ne znam… 2026. će valjda magično doći ta emotivna stabilnost, moje novo ja, dobiću motivaciju i energiju, jasnoću koju nisam imala godinama i da ću iz svega izaći kao bolja ja. Možda i hoću ako u to stvarno budem vjerovala. Kaže da će me Saturn dovesti do tačke potpune zrelosti, pa evo čekam ja. Tamo negdje krajem februara. Morat ću se suočiti sa svime što sam izbjegavala bilo da je riječ o zdravlju, emocijama, odnosima ili odgovornostima. Granice nisu kazna, nego zaštita. U februaru skidam staru kožu i izlazim stabilnija i mudrija. Živi bili, pa vidjeli. Kažu da ako nešto jako manifestuješ da to i bude. Ja manifestujem da se dublje zarovim u sebe i nađem ono što tražim na svim pogrešnim mjestima.

Ovaj post bi mogao biti obrisan kasnije, kad mi dođe osjećaj jasnoće i glas koji mi govori: aj ne seri.

PODIJELI NA
LinkedInPin It

18 thoughts on “clarity i need”

  1. Da si mi kona ja bi te zovno da prosetamo koju minutu kroz mahalu, i bilo bi ti lakse 🙂 Razumijem fakat da covjek moze imati te osjecaje bez obzira sto djeluje sve ok u zivotu. Ja mislim da svi mi to moramo proci bar po nekada, neko krace a neko i dugo. Ja sam isto imao te osjecaje dugo vremena, ja mislim bar 10 godina. Sad se osjecam mnogo bolje. Zafrkano dok traje, ali ima neki razlog unutar inasana.

    1. e da znaš da mislim da bi mi baš prijala jedna šetnja u tišini, po ovom, malo pročišćenom, Sarajevu. Hvala što razumiješ. Sve prođe, i dobro i loše, pa i ovo će, nek je zdravlja, i fizičkog i mentalnog.

  2. Svima je zadnjih par mjeseci intenzivna flop era

    Ja sam se neki dan nakon posla rasplakala u javnosti po prvi put od valjda osnovne skole. I to ni vise ni manje neg u Mr. Bureku, toliko da mi je čovjek dao od sebe dvije pune kese pogacica ne bil se smirila xd

    Nemam sta pametno ili utjesno da kazem, osim da se ne mora uvijek imati ime il razlog za umor, tugu, zbunjenost il bilo koju drugu emociju da bi bili stvarni i da sve svakako dodje na svoje, samo vremenu vremena <3

    1. Haha, a joj, ali baš lijepo od njega, pokušao je da ti obriše suze, inače se ljudi pogube kad vide strance da plaču. Nadam se da je bilo barem malo oslobađajuće 🖤

      U pravu si, skroz, uvijek drugima govorim da su sve emocije validne, pa tako su i moje.

    1. Hvala, draga Lulababy. Kad to dođe od nekoga ko vodi tako važne životne bitke, kao što si ti, bude me stid i reći da mi nešto ne štima. ❤️

  7. Ribice, blizanci i mi strijelčevi, a ja kad bih pisala post o tih 14godina, well baš su bile loše da ne znam za gore, ali fkt 🫣 ako je vjerovati tome što i ja čitam, jedva čekam 2026.da vidim hoće li se šta promijeniti 😂

    Mada, sve to što pišeš, kontam da je normalno ljudsko stanje. Umorimo se i smorimo i treba nam nekad pauza da nastavimo dalje. Ovaj period godine je sam po sebi pun adrenalina i sve blješti kao da te tjera da i ti nešto, ali zapravo je samo previše svega toga in your face pa se kao pojedinac koji nije u tom fazonu osjećaš loše i pitaš se šta nije u redu sa mnom?

    Možda nije do tebe zapravo, možda je do drugih. 🙂

    Ako išta, nemoj zanemarivati svoje misli i stanja, posveti im se i njeguj sebe. Što si bolja sebi, bolja si i drugima ❤️

    1. ma svega sam ja to nekako svjesna, nije da mi je nepoznato odakle to dolazi, samo uvijek sebi govorim da to ne bi trebalo tako, pokušavam da otjeram taj osjećaj od sebe, umjesto da ga možda prihvatim i naučim živjeti s tim. Sad ćemo vidjeti šta nova godina donosi 😀 ❤️

Komentariši