Mislila sam da nije važno ko čita ovaj blog, ali sam se prevarila. Nisam više sigurna u to ko prati svaku moju misao, ko se naslađuje mojim tugama i ko me kune zbog moje sreće. Zato više i ne pišem o konkretnim stvarima iz svog života, barem ne onim zbog kojih bih mogla imati gorenavedene reakcije.
Postoje stvari koje ne možeš reći nikome, a moraš o njima da pričaš. Onda to uradiš na blogu (pod uslovom da si stranac i da niko ne zna ko je iza svih tih slova). Možda u nekoj svesci, mada to nije to, ipak ti treba da te neko čuje, a da taj neko nije osoba za koju nisi siguran kako će da reaguje. Treba ti da te sluša neko neutralan. To je danas teško naći.
Ponekad bih voljela da znam manje nego što znam. Jer je potpuno ljudski imati želju podijeliti nešto s ljudima, a što više znaš, više moraš da držiš za sebe. Osim toga, osjećam se tada kao da se od mene očekuje savjet, razumijevanje i sve što uz to ide, a ja nisam spremna uvijek da to pružim.
Guše me tajne. Ne želim biti čuvar tuđih problema, a ponekad to jednostavno moraš biti. Ne volim biti dio tuđe intime. Baš sam pod nekim pritiskom. Ne zna čovjek da li da se osjeća počašćeno što mu neko vjeruje ili da se osjeća ko magare što nosi sve što ne treba.
Imam ja svoju intimu, šta da radim i sa tuđim?
saslušaj, ništa te ne košta
Pa saslušam uvijek, to i nije problem.
Problem je šta dalje; nikad se ne završi samo na slušanju:
Jednostavno, ne želim biti osoba koja mora da čuva nelijepe tajne i gotovo.
Ako ti se neko povjeri, to valjda treba da umre u tebi, jel…
Dakle, sačuvaš i ništa više. Ko god od tebe traži više a nije ti blizak, niti ti želiš da uđeš dublje u tematiku problema, jednostavno klimneš glavom i promjeniš priču. End of the discussion.
Ma nije to tako jednostavno, vjeruj. Nije sve što ti se kaže jednake težine. Poneke tajne nose obaveze, shvatao to neko ili ne.
Govoriš meni? Da počne ,,ispadat” iz mene sve što mi se povjerilo, neke bi stvari bile i mučne. Doslovno.
Pa to se valjda zove prijateljstvo? Što bi ti uopšte slušale nekoga ko te ne zanima ili čuvala tajne nekome ko ti nije bitan? I zar bi ti se neko poverio da te ne smatra bliskom?
Mene bi to opterećivalo ako su u pitanju nebitne osobe. Za ostale, mogu da snosim teret, bez ijedne reči.
Baš si to lijepo kazala 🙂
I ja se s takvim mislima bakćem već više mjeseci.
Kako ja to vidim trenutno: što smo blogovali otvoreno – blogovali smo. Ne možeš više znati ko te sve čita. A nije ok da svako ko te zna, čita blog koji je tematski dnevnik.
Pa nama ljudi (znas sta mislis pod “nama” xD) imaju poriv da pricaju najdublje stvari koje tako ponekad postanu teret. Mene to naprimjer toliko zaokupi, pored svojih svih briga (a uvijek ih imam) ostane ono tuđe da me mori. To je jer znamo slusat i razumne smo, zajeb onih zvijezda valjda..
Ja sam se probala distancirat, iako je to apsolutno sebicno, ali tegobi me toliko da ne mogu slusati tuđe mracne tajne.
Guše me tajne. Ne želim biti čuvar tuđih problema, a ponekad to jednostavno moraš biti. Ne volim biti dio tuđe intime. Baš sam pod nekim pritiskom. Ne zna čovjek da li da se osjeća počašćeno što mu neko vjeruje ili da se osjeća ko magare što nosi sve što ne treba…
ovako sam i sama godinama
dok jedan dan nisam tvrdoglavo stala na sred puta, bas kako magare zna biti tvdoglavo, i istresla taj sav teret
dalje sam nastavila sama
ali slobodna (oslobodjena, bolje je reci)
;))
Ogradi se i šuti i ne razmišljaj 🙂
vronska, mogu i ja, ali to ne znači da i mene skupa s njima ne muči. Još ako se radi o nečemu što zahtijeva određeno rješenje, nije baš tako jednostavno kako se na prvu čini.
Blu, ja sam to shvatila podavno, kad je neko iz mog privatnog života izletio o nečemu o čemu sam pisala samo na blogu. Napravila sam se luda i prestala pisati detalje.
doll, znala sam da ćeš me ti razumjeti. 😀
I znam tačno i ja o čemu ti govoriš, i sve je tako kako si rekla, od riječi do riječi. 🙂
shizo, mislim da su potrebne godine iskustva da čovjek nauči da se nosi s time, a da se ne osjeća ko idiot što misli na sebe prvenstveno. 🙂
marsovko, to i jest najpametnije.
Jedini spas je da pokusas kanalisati stvari. U sebi zadrzis ono sto mozes podnijeti, ostalo pustis da ti udje na jedno uho a na drugo izadje. Kada je pisakaranje bloga u pitanju i iznosenje vlastite intime moras razluciti sama sa sobom sta ti je prioritet. Ja sam odabrala da pisem o ovome o cemu vec pisem i toga se slijepo drzim bez obzira svidjalo se to nekome ili ne samo zato sto mi cesto pisu ljudi koji kazu da im moje pisanje pomaze. Onima kojima neargumentirano kritikuju sam odavno naucila okrenuti ledja bez da mi smeta i time ih ostavljam u vlastitoj bijedi i zuci da se izjedaju :))
Lijepo si ti to rekla, a i uradila, sviđa mi se. 🙂
Izgleda da i nema druge nego naučiti ignorisati neke stvari, još da naučim to… ih, gdje bi mi bio kraj. 😛
Naucices do 30 i neke, vjeruj mi :DD