Nekategorisano

Kažu da je Poslanik rekao: “Kada ti nešto dušu tišti, napusti to”, što je u ovoj državi, sa jedva dobijenim poslovima, mnogo teže uraditi nego reći. Tišti mi dušu sva nepravda s kojom se svi svakodnevno susreću, a ne znam kako da je napustim. Tišti mi dušu moje idealiziranje svijeta koji mi iz dana u dan dolazi na naplatu sa sve većim kamatama i što ne mogu da se radujem budućnosti onakvoj kakva je u mojim mislima, zato jer je neko drugi odlučio da tako neće biti. Tišti me što sve moje ipak i nije, baš, u samo mojim rukama.

Čitam na FB kako jedna djevojka piše o tome kako ljudima ne govori da je iz mjesta odakle su joj roditelji i gdje je išla u školu, nego iz mjesta u kojem živi 7 godina i gdje su se za nju desile prve velike, bitne stvari. Odmah sam se pronašla u tom njenom statusu. Iako, kada me ljudi pitaju odakle sam, kažem da sam iz Doboja (ili ako poznaju tu regiju, još više preciziram), istina je da tamo ne živim više od 10 godina. Više od 10 godina tamo idem svakih mjesec, dva ili više da posjetim roditelje, nisam tamo […]

Subotnje je popodne, a može biti i nedjeljno, i ljeto još nije spržilo zrak svojom žestinom. Početak je mjeseca juna, turisti još uvijek nisu preplavili grad i neobično je tiho za to doba dana. Nosim samo tanku haljinicu i ležerno prebačen pulover preko ramena. Stopala mi se raduju sandalama dok svježi vjetrić pirka između prstiju i ispod haljine. Sjedimo sami ispred jednog usamljenog kafića, sto i stolice su na trotoaru, ali ne smeta, jer nema prolaznika. Pomalo pričamo, pomalo gledamo u daljinu i šutimo, dok udišem miris grada u rano ljeto i zalutali dah zelenila iz obližnjeg parka. Osjetim sunce […]