Nekategorisano

Bila jednom jedna Morgana koja je svakog dana tramvajem išla na posao, a bogme i vraćala se s posla. Nije joj to teško padalo, jer su ljudi bili civilizovani i kulturni, znali su svoj red prilikom ulaska i izlaska iz istog, čekalo se strpljivo da putnici izađu da bi drugi ušli, besposlene, zle vještice nisu se ujutro gurale da onako sjede u tramvaju, a Morgana nije morala kroz zube da cijedi zadnje atome uljudnosti da bi zatražila od ljudi da se maknu sa vrata da se može ući. Revizori nisu maltretirali ljude bez karte, jer su ljudi kupovali karte koje […]

Kada sam prvi put vidjela ovu sliku, pomislila sam: “Ovo sam ja!” Ovo je moja glava, zamišljena, čupava, moje oči sklopljene, sanjalačke. Moje usne, vlažne, što se malo dure, a malo su tužne. Moja glava u oblaku od riba, sa sjećanjima što traju po tri sekunde u vječnom ciklusu, sa mojim mislima što mi plove oko glave, skliske, neuhvatljive, zatvorene u mom staklenom svijetu, nedodirljive za vanjski svijet, neuredne, vodenaste… Ovo sam ja, neko* je naslikao moju suštinu. Tako sam pronašla sebe, na tuđoj slici, izmišljena tuđom maštom. *Mistaken Identity by Ken Wong

Znala sam da sam velika cura i da iskreno volim kada nakon hanimun faze nisam pomislila da ga više ne volim i kada nisam osjetila komešanje u stomaku jer nešto nije štimalo. Znala sam da ga volim, kao žena čovjeka, kao ljudsko biće, kao dijete, kada mi je vrijeme koje je prolazilo donosilo mir i zadovoljstvo što ga imam, što ga ne gubim, što jesmo, kada sam ga željela još više, još duže, kada sam osjetila komešanje u stomaku jer sam ga poželjela zauvijek. Za jednu pjesmu koja ima baš tužne stihove, note su apsolutno zaljubljeno ljubavne. 🙂