Nekategorisano

Ne znam zašto tačno, ali ova pjesma me svaki put vrati unazad jedno 11-12 godina, u hodnik ispred kabineta hemije. Bila je jesen, gurali smo se promrzli rano ujutro, čekajući profesoricu, a ja sam slušala ovu pjesmu i zavoljela je zauvijek.

Kao većina žena, pretpostavljam, nisam u potpunosti zadovoljna svojim tijelom. Uvijek mogu naći nešto što bih htjela da je drugačije, i iako sam sebe prihvatila i zavoljela, u odnosu na godine prije, kada sam se vješto skrivala ispod odjeće, ta samoljubav nije na takvom nivou da mogu reći kako mi se sve na meni apsolutno sviđa i kako nikad ništa ne bih mijenjala. Pomalo je sebično to i bezobrazno, ali nadomjestak za to tražila sam u ljubavi drugih ljudi. Kao da bih se lakše prihvatila ako oni te mane na meni ne bi vidjeli. Ustvari je obrnuto. Na stranu ljubav […]

Jedna od stvari koje mi mnogo, mnooogo idu na živce su muškarci koji su hrabri samo kada su u čoporu. Istina je, zapravo, da nema ništa jadnije i plašljivije od muškarca koji se oglašava samo tada. Obično su takvi najglasniji, najpametniji, najduhovitiji… koja djevojka ih ne bi poželjela sada i odmah, tu na licu mjesta! Takvi su pojedinačno manji od makovog zrna, hodaju pognute glave, nesigurni u sebe, upiškili bi se da im djevojka priđe. Rijetki su oni koji se okuraže da dobacuju iza leđa kada su sami. Takvi su obični s razumom na Vi. Žurim sinoć da se nađem […]