Nekategorisano

Za vikend krečim. Rastala sam se s prijateljicama, do daljnjeg, uz tople želje i pozdrave, jer nije izvjesno kad ću izaći, u jednom komadu, iz svog brloga. Meni najteže pada što se moram rastati sa laptopom i serijama, a moj A. se još dobro drži, iako mu prijeti rastanak od TV-a, na dva dana najmanje. Mislite na nas.

Nisam je nikad direktno pitala zašto je (u)radila to što većina nas strahovito osuđuje, da li je neka muka natjerala da krene tim putem ili je to bio njen izbor, jer joj se možda i sviđa, ali požurila sam da je osudim, kao i svi koji smo znali tu istinu o njoj i nisam se dala previše u razmišljanje o njenim razlozima. Nakon tog saznanja, nastojala sam se držati podalje i svesti naš odnos na čisto poslovni. Nije mi to bilo teško, jer sam uvijek negdje u pozadini razmišljanja imala svijest o tome šta radi i s kim to radi, […]

Nije mi baš lako govoriti o svojoj sreći, iako bih to iznimno voljela, ali se pomalo bojim, zato što imam neprekidan osjećaj da nekome to smeta, da bi mi to neko htio pokvariti ili da je zavidan. Bilo da je u pitanju sreća u ljubavi, u poslu… u bilo čemu. I nemam taj osjećaj samo kada sam ja u pitanju. Takvo mišljenje imam i kada su u pitanju drugi ljudi. Je l’ im malo bolje krene, nego drugi će pokušati da to obezvrijedi, pokvari, da ružno priča o tome, da zavidi. Od moje mladalačke, naivne pretpostavke da su svi ljudi […]