Nekategorisano

Čula sam dvije lijepe vijesti danas. Lijepe su za druge, a meni je drago zbog njih. Međutim, uhvati me neka tuga kad sam se prisjetila nekih dana u prošlosti i kada nisam imala pojma da će danas biti ovako. Bila sam sretna na isti način. A opet nije bilo onako kako je trebalo da bude.

Našetala sam se zbog jednog potpisa, koji mi ustvari i nije nužan, ko što nisam nikad za nešto što mi je stvarno trebalo. Ali, eto, kažem da je to jedan od načina da malo razbijem monotoniju. Naravno, ni danas nisam dobila potpis, profesor ili nije tu, ili ja dobijem pogrešnu informaciju od djevojke koja se na kraju i ne pojavi, ili zakasnim, ili dođem kad ne treba… Helem, tako. Prolazim danas pored nekog dede kojeg unuk ili sin vode negdje, a on onako sočno, na sav glas komentariše: "Jebote, ovo isto jesen!" Jebote, fakat jest.