Nekategorisano

Vjerujem da u aktuelnoj frtutmi oko pasa u gradu ovaj post i neće naići na razumijevanje i sažaljenje i nečiju dobru volju, ali vrijedi pokušati. Naime, već dva dana čujem kako u dvorištu jedne napuštene kuće cvile kučići. Prvo na to nisam ni obraćala pažnju, pa zaboravim, pa pomislim da nisu sami, ali kada sestra sinoć nije mogla da spava jer cijelu noć nisu ušutili, jutros je otišla i ponijela moju staru duksericu da ih u njoj unese u stan, jer je ono tužno cviljenje postajalo nepodnošljivo. Međutim, jedan je izgleda uginuo, kaže da je samo nepomično ležao, a drugog […]

Mogla bih ga gledat kako zvače cijeli dan. Kako pomiče one usne, kako prebacuje žvaku po ustima, kako ih otvara, polako, nesvjestan šta mi to radi, kako pomiče onu savršenu vilicu… Pjesma se nikad ne bi završila. Za one istraumatizirane na blogu mi u mene – nažalost, nije dopušten kod i ne mogu postaviti video nikako do ovako: Radiohead – Creep

… o prostom drvosječi i prelijepoj djevojci.