Dva
Ja imam neki strah od onih službenika šalteraša. Bilo gdje. Mislim, nije to baš strah, nego, eto, neka averzija, uvijek jedva čekam da završim sve što ima veze sa šalterima i trudim se bit maksimalno ljubazna da me ne bi ujeli. Razumijem ja te obješene face, razumijem im razloge, ne osuđujem, ali sam zato i sigurna da taj posao ne može raditi svako; treba osoba imati konjske živce. I moraju naučiti da se osmjehuju. Danas je teta na šalteru bila, zapravo, prilično ljubazna, sve mi je objasnila i riješila sam što sam trebala bez ikakvih problema, sve u roku, ali… […]