Uh… dođe mi ovako trenutak kad bih svašta nešto pisala, i to sve odjednom. I razmišljam tako o tom svom piskaranju ovdje i shvatim da najčešće pišem kad sam nervozna ili tužna ili kad imam potrebu da nešto ili nekoga kritikujem. A to baš i nije lijepo, ali je istina da baš i ne volim tako često i detaljno pisati o lijepim stvarima koje mi se dese. Volim ih samo nagovijestiti, spomenuti kroz nekoliko rečenica, slika ili pjesama koje samo meni imaju smisla, tek da se zabilježi datum, da se danas-sutra, kada pogledam na blog, sjetim toga.
Ne volim, jer imam osjećaj da će onda da se izjalovi, da će neko da bude ljubomoran, da će nekome smetati moja sreća… i eto, iz niza racionalnih i iracionalnih razloga pravim samo ovakve uvode i o tome dalje šutim.
Pa bi čovjek pomislio da sam vazda čangrizava, nafurana, nervozna, namrgođena i da mi se u životu ništa lijepo ne dešava te da mi sve smeta što, dakako, nije istina. Ali, objasnih gore zašto bi to tako nekome i izgledalo.
Dok mi se danas, po ko zna koji put, dešavalo da ljudi s kojima izlazim ne znaju šta hoće od života, a kamoli gdje sjesti i popiti kafu/čaj, pomislila sam u momentu donošenja te teške odluke kako bih baš tog trena voljela imati laptop ispred sebe da se o tome istresem na blogu. Ha! zar nisam prava ovisnica? Ili da otpametujem koju o ljudima koji su uvijek nezadovoljni ma kako lijep život imali. Kojima uvijek nešto fali. Koji sve živo kritikuju. (Vidi ko se javlja! :D)
Mislim da se svako od vas, po ko zna koliko puta, zatekne u situaciji kad se nađete s nekim da odete na piće ili ručak, ili štagod, i da onda, ako već niste unaprijed odlučili, stojite u mjestu i odlučujete o tome. Gdje ćemo?
I tako sam danas, kao i mnogo puta prije, iznijela nekoliko prijedloga, navodeći mjesta gdje ja najviše volim da idem, naravno. Nakon što se uz grimasu svaki moj prijeglod odbio, odustala sam i rekla: "Eto, vi odlučite onda, mene više ne pitajte, jer je meni svejedno." Što bi trebao da bude idealan prijedlog nekome ko ne prihvata tuđi, ali neee, zašto bi bilo tako jednostavno. Kad se nije došlo na ideju ničeg uberzanimljivog, nesvakidašnjeg i neodoljivog, pristalo se ipak na moju jadnu ideju uz suptilno gunđanje i kritiku izbora cijelo vrijeme provedeno tamo.
Pa ti ne poželi da tu osobu lansiraš nogom sa planete, jer jer, zbilja, od krucijalne važnosti jedna takva odluka. Zato mi je s takvim osobama uvijek "svejedno" gdje ćemo, jer mi je draže sjediti u kafani sa kariranim stoljnjacima nego slušati nabrajanja i gledati mrgođenja. (Pitaju me, što ne izlazim češće…)
Ili pomenuto nezadovoljstvo svime što osobu okružuje.
Nesposobnost radovanja malim stvarima, nesposobnost uživanja u blagodatima koje ti život pruža. Kakav je smisao u stalnom mrgođenju? U vječnoj kritici svega što imaš? U omalovažavanju svog?
Samo slikovit prikaz slične situacije…
Oh, opisala si moju svakodnevnicu. Vrhunac svega je kada ti jedna od osoba kaze “pa dobrooo, uvijek sam ja problem, najbolje da ja odem kuci”. To inace dolazi iz usta jedne sedamnaestogodisnjakinje, koja je u mnogim situacijama jako zrela, ali sto se toga tice..uh. Dodje mi stvarno da sjedim u kafani sa kariranim stoljnjacima!
hahah joj jel ime te osobe pocinje na M? 😀 a tacno vala nista mi gore nema kad osobe koje fakat imaju sve u zivotu, gotovo sve… i treba da budu sretne, vesele i zadovoljne, pocnu kukati na sve i svasta, nesto se zaliti i svemu traziti mane… to je tako razmazeno i dosadno.. ja ne volim razmazene ljude koji su razmazeni po cijenu drugih ljudi… ako i jesi razmazena sebi budi!
menut, hahaha, pa ti joj kažeš: “Dobro, idi.” 😀
ženo, hahaha, netju da ti kaaažeeeem. 😛
Eto, nemam ti šta dalje pričat, tačno mi dođe da toj osobi kakav ofinger ubacim u usta da umre nasmijana!
Hahah, dobar.
A ni meni nisu jasni ti ljudi, iako se ja uhvatim kako imam dana kad mi sve ide na živce, ništa mi se ne sluša, ne priča mi se i tako. I mrzim kad se gunđa zbog mog izbora bilo čega – filma, pjesme, kafića, koncerta. Radije bih sama išla :D.
Znam šta hoćeš da kažeš..jedna od tipičnih scena mog života. Spadam u red ljudi kojim je stvarno svejedno gdje ću jer mi je bitnije druženje i priča i kafa, pa taman bila najgora. I uvijek bi se dešavalo da sam JA taj koji u raji treba predložiti gdje ćemo, jer je ko biva i ostalim svejedno, a čim dadnem 2-3 prijedloga:,,Ma jok tu..bezze..dosadno…nema nikog..loša kafa..”
Tako da sam već navikao i samo idem za njima. Doduše, sad me ponekad i poslušaju jer samo uđem pa su i oni prisiljeni…hehe…
I umalo da zaboravim…”Bitch, please – you must have a mental disease”, jedna starija rap pjesma…podsjeti me naslov na to…
marsovko, haha, jeste, i ja isto. Posebno kad mi traže mišljenje, a onda ga ne uvaže, pf!
patafta, i kako onda da te sve to ne nervira? 😀
Eto vam kafa da vas kafa, sjediću kod kuće i pit sama, jer Ja i Ja znamo šta volimo 😀
Ja sam to pokupila na 9gag.com, ali ne znači da oni nisu iz pjesme, u svakom slučaju, posluži. 😀
Još sinoć sam htela da prokomentarišem. 😀
Ja sam uvek jedna od onih kojoj se ne svidjaju tudji predlozi.
A ova na slici je ista, ali ista jaaa. :DD Posebno onda kad me pitaju šta mi se jede, pa kažem svejedno, a onda mi 5 stvari ponude i ništa mi se ne dopadne. Hah. Treba imati živaca za nas ovakve. 😀
hahaha, barem si priznala, svi će radije reći kako su oni ti koji trebaju druge da mole da se odluče. 😀
Ja bih ti na kraju pošla sama, a ti ako hoćeš sa mnom, ako nećeš, gladuj. 😛