Bila ja u Barceloni

Bio je ovo put koji je ispao skroz mimo prvobitnog plana i želje, ali je na kraju ispalo fino i naučila sam još ponešto o sebi i pomjerila sam sebi još jednu granicu, pa mi je i to drago.

Prijateljica, moja bestest friend forever, i ja trebale smo skupa ići u Barcelonu. Pisala sam već o tome kako nam je bilo nezgodno organizovati se jer živimo na dva suprotna kraja Evrope, pa je onda Barcelona trebala biti Milano, Keln, Brisel… bilo koji grad u Evropi, samo eto da se poklopimo vremenski. I nismo na kraju, ni vremenski ni iz nekih drugih razloga.

I pisala sam onda kako sam razmišljala da krenem i sama. Ispočetka sam se nećkala, ali kako je vrijeme prolazilo ta ideja mi se sve jače gnijezdila u mislima i gotovo da sam i prelomila da idem kad su jedne prilike mama i svekrva uskočile s idejom da bi one išle sa mnom. Pa hajde, kontam, neka krenu, moglo bi biti zanimljivo. U tome i tata izrazi želju da krene i on.
Prvo sam htjela ići na 5 noći, kontam u njihovim godinama i njihovim tempom će sve ići mnogo sporije pa da bez žurbe obiđemo šta me (nas) zanima. A onda skontam da bi ih baš taj tempo smorio i da je bolje 3 noći, pa koliko vidimo. Na kraju se to ispostavilo kao bolja odluka, oni su bili kooperativniji nego što sam očekivala, a obišli smo većinu onog što sam zamislila.

Prvi dan je protekao odlično, stigli smo oko 15h u Barcelonu, smještaj nam je bio predivan u još ljepšoj ulici u oblasti Gracia. Djevojka koja nas je dočekala kažu da tu živce lokalci i stvarno nema one turističke gužve, ujutro s balkona sam mogla vidjeti ljude koji idu na posao, u školu, šetaju pse… mnogo pekara, cvjećara, prodavnica voća i vintage odjeće, kafića na trgovima, skrivenih crkvi i uličica… baš jedan mali dragulj od ulice.

Dosta blizu su nam bile Casa Vicens, Casa Batllo i Casa Mila, pa smo to odmah obišli i spustili se do Sagrada Familije taman pred večer, kad je bila obasjana svjetlima i bio je baš neki poseban doživljaj vidjeti je tako. Stvarno je impresivna.

Sutradan sam imala u planu da obiđemo Park Güell, Gotičku četvrt, market La Boqueria, park Ciutadella i Arc de Triomf uz La Ramblu, ali je prejaki vjetar, koji je puhao cijeli dan poremetio malo planove. Karte za park Güell morale su se kupiti unaprijed, online, i imali smo termin oko 16h. Prije toga smo obišli sve ostalo navedeno, osim parka Ciutadella koji je bio zatvoren zbog tog jakog vjetra. Ne gledajući informacije online i ne sluteći koliko su Španci, iz nekog razloga, osjetljivi na vjetar, otišli smo do parka Güell i poljubili vrata sa desetinama i desetinama ljudi uz izvinjenje da će nam refundirati karte u narednih 10 dana. Baš sam se nešto razočarala, nekako sam sve vrijeme prije polaska u Barcelonu stalno gledala taj park na slikama i pravo se radovala onim živopisnim dijelovima istog. Pitam ih možemo li karte iskoristiti za sutra, kažu ne, jer ne mogu garantovati da će park biti otvoren.
I kako nismo znali šta ćemo dalje za taj dan, spustimo se do La Ramble i Katalonskog trga i opet do Sagrada Familije, koju smo sada vidjeli i po danu i sa druge strane, tako da ostatak dana ipak nije bio izgubljen.

Gotička četvrt i katedrala Barcelone (katedrala sv. Eulalije), te trg Reial su me posebno oduševili. Generalno mi se svidjela ta gradnja, katalonska gotika, koja je bila baza za modernizam, jer je mnogo zgrada restauirano krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Na trgu Reial se nalaze Gaudijeve željezne svjetiljke u koje je skrio neke simbole poput Merkuruvog šljema, šest krakova i neke zlatne elemente, a koji simboliziraju trgovinu, znanje i život.

La Boqueria je isto zanimljivo mjesto, pijaca, market na kojem stvarno ima svašta, šarenila, hrane i pića u izobilju, ali nije me se sad dojmilo baš toliko da tu provedem više od pola sata.

Trijumfalna kapija mi je bila prekrasna, napravljena je u neomudejar stilu, kao mješavina evropske arhitekture i arapskih dekorativnih motiva, jer su htjeli da povežu katalonsku tradiciju sa mediteranskim korijenima. To je spomenik civilizaciji, a napravljen je 1888. godine.

Dan poslije smo u planu imali da odemo u Špansko selo, na Montjüic i da se onda spustimo do Barcelonete, pored Kolumbovog spomenika.
Špansko selo me baš nešto oduševilo, to je kao mala Španija u minijaturi, muzej na otvorenom. Prikazuje raznolikost Španije na jednom mjestu koje se sastoji od 117 zgrada, a koje uključuju kastiljske kule, aragonski trg, katalonske kamene kuće, andaluzijske dvorove… Ima puno galerija, kafića i zanatskih radionica pa se tu može provesti i nekoliko sati, stvarno se ima mnogo toga za vidjeti.

Blizu je i Montjüic odakle se pruža prekrasan pogled na more i luku, odakle se nekad nadzirao grad i strijeljani su zatvorenici. Gore je i dvorac gdje nismo ulazili. Sa Montjüica smo se spustili prema Kolumbovom spomeniku, i odatle na Barcelonetu, i ja bih sigurno malo drugačije rasporedila vrijeme i više hodala, ali morala sam uzeti u obzir da sa mnom idu tri starije osobe, pa sam sve morala prilagođavati i njima. Puno smo koristili metro i autobuse, što ja inače rijetko radim kad odem negdje, osim ako dvije lokacije nisu baš mnogo udaljene.
Non stop smo morali tražiti wc, jer valjda mjehur u tim godinama to traži, a i klupe (kojih u Barceloni stvarno ima na svakom koraku) da se odmore i zapale cigaru.

Žao mi je što nisam otišla na Tibidabo, odakle se vidi cijeli grad, da i ja mogu pričati priču kao Joey iz Prijatelja, haha.

Iako smo u subotu let imali tek u pola 7 navečer, iz Girone, gotovo cijeli dan smo proveli u putu. Ja sam imala zamisao da jedno 3-4 sata još provedemo u Barceloni ili Gironi, barem, ali sa stvarima je njima to bilo malo teže i već su počeli da kukaju kako više ne mogu, pa sam isplanirala da laganijim tempom i bez žurbe krenemo za Gironu vozom, a odatle autobusom na aerodrom, da ne bismo baš cijeli dan proveli sjedeći na aerodromu. Svejedno smo došli više od 3 sata ranije.

U svemu tome, jer bilo je lijepo, na kraju smo ipak imali i dvije neugodne situacije. Naime, tati su, taj dan kad smo se vraćali iz neuspjele posjete parku Güell, u autobusu, vjerovatno, ukrali mobitel. Skontao je to tek kad smo izašli vani i prešli najmanje 500m od stanice. Naravno, nismo se toliko nasekirali zbog telefona kao telefona, nego više zbog mogućnosti pristupa svim podacima i informacijama na njemu. Odmah sam kontaktirala firmu prevoznika, njegovog mobilnog operatera da blokiraju sim… ja sam odmah i zvala njegov mobitel, pokušala ga locirati, ali je naravno bio isključen. Na kraju je, kad je kupio novi mobitel, uspio da vrati sve svoje podatke preko iCoulda, ali nam je baš nekako pokvarilo to taj dan i cjelokupni dojam. I znala sam da u Barceloni upozoravaju na džeparoše, ali je on imao taj trenutak nepažnje i eto koštalo ga je.

Druga situacija je bila na aerodromu u Gironi, kad smo konačno krenuli kući. Otišli tata i svekrva da puše cigare na neku terasu i vraća se on, a nje nema. Rekoh gdje je, kaže ostala još malo, sad će doći. Prošlo nekih 10ak minuta, ja krenem da vidim gdje je. Ja na terasu, nje nema. A nije aerodrom uopšte velik, prošli smo prve kontrole i duty free, obiđem još te neke manje prodavnice, ali je ne vidim. Ode mama u wc da vidi da nije tamo, nema je. Zovem je na Viber, jer spojila sam ih sve na internet, ne zvoni joj, ne javlja se. Zovem onako na mobitel, izbacuje. Kontam potražiću je još malo, nije mogla u zemlju propasti, ako je ne nađem odoh na info da je zovu na razglas. Već mužu šaljem poruku da sam mu izgubila mater, da se pripremi. Kad u tome stiže meni poruka s nepoznatog broja na Whatapp, neka djevojka piše kako me svekrva traži i da se baš uspaničila, prošla je ona pasošku kontrolu i otišla na gateove, haha. Ja ne znam da li da se smijem ili ljutim, kontam se, šta joj bi. Odem za njom, kaže ona, ja sam vas tražila, vi niste bili tamo gdje smo sjedili, pa sam otišla ovamo i pitala govori li ko bosanski, kaže ovuda morate proći. Dobro se toga sjetila. A mi mrdnuli nismo, imamo stvari, uvijek jedno od nas tu sjedi. Ne da ona reći da je kriva. Nađem tu djevojku što mi se javila, zahvalim se, javim mužu da je sve ok i posadim ih na klupu, rekoh, nema mrdanja do ukrcavanja.

Tako da, u konačnici bilo je ludo i nezaboravno, oni oduševljeni mojom organizacijom i vještinama vodiča, ja sretna što sam uspjela ostvariti 90% onog što sam zamislila i što sam ih uspjela vratiti kući. Ne znam da li bih se opet odvažila, uskoro, okušati se u toj ulozi, iako sada vidim da znam i mogu, što mi pokazuje da bih bez problema mogla i sama otići bilo gdje, ali sve vrijeme sam osjećala neku vrstu odgovornosti i brige, pa nekako… kao da sam s djecom bila. Jer oni ne govore nikakve strane jezike, nisu vješti u korištenju tehnologije i interneta i sigurno da bez mene ne bi mogli ništa. A s druge strane, drago mi je da sam ih povela, da su i oni vidjeli Barcelonu i iskusili takav način putovanja, jer pitanje je da li bi ikad krenuli, pa makar i preko agencije.

Barcelona kao grad me oduševila. Beč, Berlin, Istanbul i evo sada Barcelona su četiri grada koja su na mene ostavili poseban utisak, iako sam vidjela još dosta njih, ova četiri su mi baš nekako prirasla srcu.