Jedan pogled, s kojim se dugo nisam srela, sa jedne slike me gleda drugačije. Pitam se, ponekad, šta je tog dana, kada je fotografija uslikana, ležalo iza tih očiju. Zapravo, mislim da odgovor znam, ali se bojim da ga izgovorim naglas, valjda misleći da će tako biti manje stvaran.
Svaki put me taj pogled zaboli, upravo zbog toga što mislim da znam kakva je njegova priča. Ima nešto sjetno u tom pogledu, izvještačeno sretnom za druge. Ali, tako duboka tuga se ne može sakriti niti jednim lažnim osmijehom. Zaboli me tim više jer se smijehom prikriva tuga za koju sam ja kriva. Voljela bih da te oči nisu tužne. Voljela bih da ih nisam ja rastužila. Voljela bih da ih niko više nikad ne rastuži.
More je sivo kad ga crn oblak prekrije.
Neke oči su lijepe kad su tužne. Oči sa slike, oči koje dugo nisam vidjela, su mnogo ljepše nasmiješene.
Želim im svu sunčevu svjetlost koju mogu širom otvorene da prime. Ja nisam mogla da sijam za njih.
More će opet biti plavo kad između oblaka grane sunce.